уторак, 18. децембар 2012.

I mi Zoru za trku imamo

Znate onaj vic o tri drugarice koje godinama i godinama idu jedna kod druge na kafu, i održavaju tradiciju kad su već zašle u neke godine. Jedna od njih - Zora, potpuno svesna prolaznosti vremena, videvši da je počela da zaboravlja, pred dolazak svojih drugarica, kaže sebi: "Moram sve lepo da zapišem. Pod jedan: kafa, pod dva: kolači, pod tri: sokić...Tako, sve sam lepo zapisala, ako nešto zaboravim, ni Dunav ni Sava neće me oprati od ogovaranja kako sam izlapela." I stavi ona svoj spiskić na vidno mesto u kuhinji. Došle drugarice, malo popričale, ona ih ponudi kafom, ode u kuhinju, skuva kafu, posluži kafu, popiju kafu, krene ona sa šoljicama u kuhinju. Kad tamo, spisak: "Jao, ni kafom ih nisam poslužila!" Skuva ona opet kafu, posluži kafu, popiju kafu, krene ona sa šoljicama u kuhinju. Kad tamo, spisak: "Jao, ni kafom ih nisam poslužila!" Opet skuva kafu, posluži kafu, popiju kafu, krene po treći put sa šoljicama u kuhinju. Kad tamo, spisak... I tako, skuva ona kafu tri-četiri puta, popiju one kafu tri-četiri puta... Krenu drugarice kući, i čim su izašle, kaže jedna drugoj: "Jesi videla Zoru kako je sklerotična, ni kafom nas nije poslužila!" A druga će na to: "Koja Zora?"

Na vic me je podsetila Zelena postom "Curi mi mozak" i podstakla me na razmišljanje da li stvarno počinjemo da zaboravljamo zato što starimo ili smo prepuni informacija pa više ne možemo da primamo nove, a ako neku i primimo, onda stare moraju da lete napolje. Kao da imamo limit na kapacitet memorije, poput računara.

Nije nikakva tajna da se skleroze užasno plašim. Moja nana i njene tri sestre - sve su umrle od skleroze. Moja majka je pred smrt, doduše retko, i doduše kratko, imala trenutke gubljenja. Na primer, kad dođem u bolnicu, a ona me pita zašto moje sestre nema danima, a sestra i ja smo išle svakodnevno u bolnicu - jedne nedelje ja ujutro a ona uveče, sledeće nedelje obrnuto. Ili bi me pitala nešto iz svog detinjstva, kao da sam joj drugarica. Posle nekoliko minuta, sa smeškom bi rekla: "Ne boj se, samo te plašim." I nikad nisam bila načisto da li se šali ili je stvarno izlapetis. S mojom sestrom nije imala te momente, ali njih dve su manje pričale kad ostanu nasmo, obično su plakale. Ali, zato, kad dođe luda Milja, pa digne sve sestre na gotovs, pa majci promeni i posteljinu i očisti sobu, i nahrani je... Jedino mi se plakalo što nije htela da jede, a posle i zato što se gubila, ali sam se samo smeškala. Kao, šali se ona, hajde da se šalim i ja. A da mi je smešno - i nije baš. Nana, mamina majka, što je bivala starija, kao nekom regresijom, bivala je sve mlađa u glavi. Pred sam kraj, i svoje sestre je doživljavala kao devojčice. Ako je pitaš: "Gde su nana Dara, nana Vuka i Majkica?", odgovorila bi: "Sigurno se lizgav." Lizganje je klizanje, ono najobičnije, na ledu u ulici, u običnoj zimskoj obući... I sad te bakute od po "stotinu ljeta" izašle napolje i klizaju se kao i sva deca. Mada, najgori slučaj je bio kad je blago lupila po ramenu najstarijeg ujaka, čoveka u penziji, koji je za neki mesec postajao deda, i rekla mu: "A što ti opet nisi otiš'o u školu?"

Ima ovakvih pričica u okviru porodice i-ha-ha, valjda sad nije ni čudno što se plašim skleroze.

Kad sam honorarno prevodila kod ruskih lekara (devedesete godine, radila sam tri posla), budući da su oni mogli da odrede i predispozicije za određene bolesti (gledanje u zenicu), odmah sam pitala da li imam sklonosti ka sklerozi. Doktorka mi je odgovorila: "Ne, to je sklonost s majčine strane, kao i kardio-problemi, a vi ste povukli na oca." Kao iz topa! Sve, bre, znaju! Ovi tatini mnogo su žilaviji. Imaju samo alergije na sve i svašta, ali 'ajde, nešto mora.

I počeh da razmišljam da li sam sklona zaboravljanju. Jesam. Radim nešto po kuhinji i hitno mi je potrebno brašno ili ulje, pustim jedan korak (samo jedan) do tih namirnica i - pojma nemam po šta sam pošla. Onda se vratim unazad, kao usporeni snimak, ne bih li se setila... Neki put se setim, neki put ne. Jednom nisam mogla da se setim kako se kaže "fioka". Bili smo na plaži, bilo je pokazivanja "ono" i "ovo", "što se izvlači", "u ormaru", "ma, i u kuhinjskim elementima"... Setila sam se tek kad smo se kasno popodne vratili u sobu.

Međutim, sve ostalo pamtim, i kao da nemam ograničenje za memoriju. Pamtim čitava predavanja, čak i s dramskim pauzama profesora, nema te stvari koju ne mogu da ponovim. Verovatno bih završila i mašinstvo, iako ništa ne bih razumela, samo zato što sve mogu da reprodukujem. Ponekad je zamorno. Ali, ako je bilo zanimljivo, imalo početak, sredinu i kraj koji su vodili jedni u druge... ništa lakše nego sve prepričati. Sedim tako s drugaricama i ja ih podsećam šta su govorile pre 20 ili 30 godina. Ma, sećam se svakog detalja. Prokletstvo!

Ima i prečica za pamćenje - na primer, nema šanse da ikad zaboravim površinu Egipta: okruglo milion kvadratnih kilometara. Ili Japana - 369.000 kvadratnih kilometara (3, 6, 9 - baš je prosto). Ali sam zato uvek ponavljala dužinu Dunava - 2.850 km. Taj broj nema nikakvog smisla, čak ni kad bi se zamišljeno iscrtavao kao da se biraju brojevi na telefonu. Bila bi to jedna kuka s razdrndanom udicom. Dužinu kroz Srbiju znam, nekako mi je smisleniji broj - 588 km. Te začkoljice za lakše pamćenje nekad su baš kao igra. Da ne pričam kako sam deci pomagala da pamte dosadne lekcije koje su morale da se znaju, na primer da pobroje zvučne konsonante: Baba Grdi Decu i Đake, Željku i Zorana, Džabe. Glupa rečenica? Nego šta! Što je gluplja, lakše se pamti. Imali smo rečenice za sve glasove. Smišljali ih na licu mesta. Pobeđuje najgluplja ili najsmešnija, mada to obično bude zajednička karakteristika. Da li je neko imao šanse da zaboravi glasove? Ma kakvi!

I tako, znam svašta. Pored potrebnog, imam i nepotrebno znanje, ali neće da me napusti. Ja mu sve vreme pričam: "Iš, marš od mene, za koj' ćeš mi...", ali nikako da se skloni.

Pamtila sam i lica, savršeno. U tome me je malo poremetio rad u školi jer je bilo i roditelja, i baba, i deda, i tetaka, i kumova... Sad kad vidim nekog kog pouzdano poznajem (nema greške da zaboravim lice), a ne mogu da ga smestim u neku "fioku" sećanja, automatski ide u pregradak: roditelj. Toliko je roditelja bilo...

Verovatno neću biti kao moja nana da decu lupkam po ramenu što nisu otišli u školu sa 60 godina, ali ću, pretpostavljam, biti živi vremeplov - ako bude bilo nekog ko će hteti da me sluša. Mada ću možda praviti kafu sa solju, za razliku od Zore. Koja Zora?

4 коментара:

  1. Svi se mi, izgleda, s godinama lakše sećamo onoga što je bilo pre pola veka, nego onoga od juče.Kada je počela da zaboraavlja njena majka, u našim sadašnjim godinama, moja prijateljica, psiholog, savetovala joj je da pamti cene po radnjama. Ne znam dal i zbog toga, gospodja danas, sticajem okolnosti, živi sama, putuje u Australiju kod dece takodje sama i.., nema sklerozu.

    ОдговориИзбриши
  2. Htela sam da napišem komentar ali sam zaboravila šta sam htela da kažem! :))))

    ОдговориИзбриши