недеља, 31. јул 2011.

Da li je bruder Pera zapalio žito?

Klasičan krimi zaplet: na početku loš momak u stvari je dobar i dokazuje da je nevin, usput otkrije i krivce. Do tog famoznog kraja ima akcije na pretek: njega love, svi ga mrze, čak mu ni najvoljeniji i najbliži ne veruju toliko da bi odmah stali uz njega nego se premišljaju... U jednom trenutku je sam protiv svih, a neki do tog trenutka sporedni lik koji ni na koji način s njim nije i ne može da bude u kombinaciji, pomaže mu da dođe do istine i opravda se. Na ovoj tački moguća su dva načina rešenja radnje - taj "sporedni" je sasvim slučajno bio svedok nedela za koje optužuju njegovog novog kompanjona, pa mora da mu se pridruži ne li se oboje spasli; ili mu se sasvim dobrovoljno, ničim prinuđen, pridružuje u akciji.
Naravno, motivacija kao glavni aktivni motiv svake dobre priče, ipak mora da bude zastupljena, pa je to "dobrovoljno" na primer zaljubljivanje, neki zajednički interes za koji glavni junak ne zna ili nešto slično. A da bi bilo baš zanimljivo i sa neprestanim obrtima i da bi plus publika u startu bila protiv "lošeg" u stvari dobrog momka, on je neki marginalac, sirotan, obespravljen... a bori se protiv neke jake sile, na primer moćnog i uticajnog čoveka u čiji se ugled ne sumnja... ili je reč o nekoj korporaciji koja melje sve pred sobom... ili o korumpiranom policajcu... ili o čoveku zlom samom po sebi (u američkim filmovima su to neki Arapin ili Srbin, ranije je bio Nemac, a u vesternima Indijanac koji skalpira sve što nije crveno)... I naravno, sve mora da bude uverljivo, začinjeno dijalozima koji odgovaraju karakterima... Pa još ako na kraju ima i neku pouku uz muziku koja tera suze na oči od katarze... Divota!
Imamo sve elemente, hajde da mi sklopimo krimi priču birajući modele između onih koji važe za srtereotipe. Prvo da izaberemo lošeg momka, nekog o kome niko nema lepo mišljenje i u startu je antipatičan. Naravno, to je Srbija, junak poput praseta u Teheranu. Bori se za "granični" prelaz, odnosno bori se za život, ali to drugi ne znaju jer su se moćni antijunaci pobrinuli da to izgleda sasvim drugačije. U pitanju je "država" Kosovo koja hoće da uspostavi red unutar svoje teritorije, ali loš momak stalno pravi neka sranja i u nizu tih sranja je i da ga ometa u jednoj sasvim normalnoj težnji za zakonom. Loš momak gubi živce i pomahnitalo pali, razbija i uništava sve pred sobom. Tu ćemo malo da zastanemo, sad razvijamo i paralelnu radnju. Ispostavlja se da antijunak uopšte nije "država" Kosovo. Ona je samo isturena, u pitanju je mnogo krupniji igrač. Hajde sad da se kao detektivi zapitamo kome se isplati da haos bude što veći - onome ko od toga ima koristi. Biće da je opet Amerika u pitanju, i po neki Kušner, a od Albanaca oni koji nikako ne smeju da dozvole mir, jer ako je mir - odoše oni u zatvor.
Ameriku ovde predstavljaju razne osobe, pre svega one koje su se naglo obogatile posle 1999. godine. Njima je nezavisno Kosovo izvor (basnoslovnih) prihoda, na primer gospođi Olbrajt. Da se zadržim samo na njoj, mada ih ima nekoliko koji su podebelo zaradili na samostalnosti Kosova. Da ne budemo baš super detektivi i krenemo da istražujemo puteve droge, zadržimo se samo na ovome. Mogli bi da se istražuju i putevi oružja, na primer pokojni Holbruk. Moglo bi... i svašta drugo da se istraži, ali krimi priča bila bi previše komplikovana. Život je nekad vrlo loš scenarista - od silnih digresija glavni tok radnje odlazi u drugi plan.
Vratimo se onima koji su nam poznati, na primer Kušner, jedan od vlasnika telefonije na Kosovu - njemu nikako ne ide u prilog da "granični" prelazi budu u "statusu quo" - on svakim danom gubi. Da bi imao još bolju kontrolu, uspevao je da se uvali tu i tamo kao "mirovnjak". Ništa bolje od položaja koji dopušta pristup informacijama i daje mogućnost da se donose odluke. On bi u našoj priči bio korumpirani policajac koji zameće tragove, da budu što dalje od njega. Perfidno navodi vodu na drugu vodenicu, pa je u tom smislu sad finansirao i film o tome kako čudovišni Srbi otimaju nedužne Albance i trguju njihovim organima. U svakom slučaju, na oprezu je, smisliće on još nešto, poput čoveka koji želi da prikrije laži, pa onda preterano opširno opisuje svoju neutralnost, pardon - neumešanost. Tači je posebna priča. Njega ni njegovi sunarodnici ne vole, plaše ga se svi koji ga poznaju. Da nije tako, nosio bi prugasto odelo, a ko zna, možda bi morao i bukagije da vuče na nogama.
Kako bi priča bila još zanimljivija, obavezno mora da ima i nekog izdajnika iz redova lošeg momka, Srbije. Da li su u pitanju putevi droge? Ili prikrivanje tragova za ranija zlodela? Ili finansiranje neke stranke? Kako sad ta stranka da se drži po strani kad je plaćena da ne bude tako? Ništa nije besplatno. Što reče u jednom krimiću super detektiv: "Prati puteve novca, sve je jasno kad uđeš u trag parama."
Dakle, ko je zapalio punktove? Onaj kome je to u interesu. Lošem momku, Srbiji, nije. Nije ni onim jadnim ljudima koji uskoro neće imati šta da jedu. Dakle, pratićemo puteve novca.
I nastavlja se borba Davida i Golijata. Na strani lošeg momka je samo praćka. Da li treba da odustane? Ne, priča se tek zahuktava, sad je najnapetije. Približava se kulminacija, i mada je ona u krimićima rezervisana za istek druge trećine, ovde će najduža ipak biti peripetija. Šteta što to neću da doživim, ali mnogo je komplikovana priča. Scenarista je ipak život, a život piše najgluplje priče. Nije to kao u američkom filmu - pojavi se Čak Noris i sve ih oduva očas posla.

недеља, 10. јул 2011.

Kome je veći - krst? Ili Isus?

Krajem novembra prošle godine u poljskom gradu Švjebođinu otkriven je, u tom trenutku, najviši kip Isusa Hrista na svetu. Visok je 33 metra (simbol njegovih godina), dok je pozlaćena kruna visoka tri metra (simbol godina koje je proveo učeći). Ukupno je visok 36 metara, što je za celih šest metara više od čuvene statue "Cristo Redentor" na planini Korkovado koja natkriljuje Rio de Žaneiro. Samo sedam meseci kasnije, u junu ove godine, u Limi je otkriven još jedan Isus, visok 37 metara, za metar viši od poljskog, a čak sedam od čuvenog brazilskog. Dok je u Poljskoj svečanosti prisustvovalo 20.000 vernika, u Peruu ih nisu brojali, ali su priredili vatromet, bili su prisutni crkveni velikodostojnici, pa i predsednik države Alan Garsija. Gledala sam na TV u u rubrici Bez komentara - svi ćute, neki plaču... Da ispod nije stajalo o čemu se radi, pomislila bih da je reč o nekoj sahrani. A i kasniji vatromet bio je pouzdan znak da niko nije umro.
Ovo jurenje metara mnogo me podseća na gradnju Saborne crkve u Beogradu. Naime, kao i svako mesto u kome su stolovali Turci, najviša u gradu morala je da bude Sahat-kula, kako bi vernicima uvek i sa svakog mesta bila dostupna oku, da ne promaše vreme za molitvu. Kad je knez Miloš rešio da sagradi Sabornu crkvu, kako još uvek nije imao pristup Kalemegdanskoj tvrđavi, napravio je na najbližem mestu. Ali, da bi pokazao dominaciju, jedino mu je na pameti bilo da crkva bude viša od Sahat-kule. Danas je Saborna crkva visoka 45 metara, ali je po planu trebalo da bude još viša. Dok su je gradili, temelji su stalno uranjali u tlo, a ima i podzemne prostorije, što je pravilo veliki problem. Ipak, kad je najzad bila završena, bila je viša od Sahat-kule, a da bi to bilo i golom oku vidljivo, napravili su najveći krst koji su mogli. Umalo da ispadne katolički, ali obrnuto posmatran. Produžavali su ga i produžavali, ali su istovremeno morali da pomeraju i poprečnu šipku jer je ona kod pravoslavaca na sredini uzdužne. Kako su počeli, mogla je da bude na jednoj trećini uzdužne. Tako su i Peruanci napravili za metar višeg Hrista.
Da li na žalost ili na sreću, ali ne poznaju oni splitskog gradonačelnika koji ima nameru sve da ih nadmaši - na Marjanu, na mestu gde je nekad pisalo "Tito" podići će on, o svom trošku, najviši kip Hrista na svetu. Kako sad stvari stoje, moraće da bude visok minimum 38 metara, a poznajući megalomanske aspiracije splitkog gradonačelnika, možda to bude Isus od 46 metara, da je viši i od Saborne crkve u Beogradu. Nadam se da jadnom Isusu neće produžavati glavu pa da ispadne kao konjska, kao što je knez Miloš produžavao krst. Doduše, ako je verovati novinama, biće to "lijepi Krist" od 39 metara. Džinovski kipovi Isusa Hrista nisu nikakva retkost u svetu, ima ih posvuda, oko dvadesetak: u Lisabonu (28 metara), Havani (20 metara), Arkanzasu (20 metara), Vijetnamu (32 metra)...
Da hrvatska priča nikad ne može da prođe bez srpske, kao i obrnuto, pokazuje najavljena izgradnja krsta u Nišu. Do 2013. godine, kad se u svetu obeležava 1.700 godina od Milanskog edikta kojim je rimski car Konstantin priznao hrišćanstvo kao državnu religiju, na brdu Vinik biće postavljen pravoslavni krst visok 80 metara(!). Sa tog brda vidi se celi Niš, kao što je to brdo vidljivo sa svakog mesta u Nišu. Ovaj grad je inače rodni grad cara Konstantina. 
Možda oni i imaju neki konkretan razlog da podignu tu krstaču, ali - 80 metara! Mnoga mesta u Srbiji su u 19. veku imala krst u samom centru grada kao obeležje da su se najzad oslobodili Turaka, ali mi nije jasno otkud poslednjih godina ovakva poplava krstova širom Balkana, ne samo kod nas. U mom rodnom Kragujevcu, maltene odmah po Titovoj smrti vraćen je krst koji je bio u parkiću preko puta pošte i označavao centralno mesto u gradu, poput Terazijske česme u Beogradu. Koliko je šta daleko od centra, meri se od tih tačaka. Međutim, podignut je i veliki krst na samom ulazu u grad, koji Kragujevčani baš i ne vole. Što je mnogo, mnogo je. Ovaj prvi je samo ispravljanje istorije i vraćanje starih spomenika, ali ovaj novi, ogromni, uopšte im nije jasan, A pogotovo im nije bilo jasno od kojih para je sagrađen. Jedna moja drugarica kaže: "Kao ulaz za groblje!"
Krst pored Skoplja visok je 68 metara, na brdu Hum kraj Mostara 33 metra, pa ovaj kragujevački deluje kao malo dete sa samo 18 metara(!). Hteli su da prave krst i na ulazu u Užice, međutim, od toga nije bilo ništa. Bar niko ništa ne piše, ali se dobro sećam da se povela polemika zašto da grade krst kad bi te pare mogli da potroše mnogo pametnije, pogotovo u gradu u kome je visok stepen nezaposlenih.
I stvarno, kad god vidim Isusa ili krst sa jasnim ambicijama kurčenja, setim se Dositeja i njegove besede o tome da li da se naprave zvona na crkvi ili da se podigne škola.

Ispisi za fotografije:
1. Isus Hrist u Švjebođinu
2. Isus Hrist u Limi
3. Isus Hrist u Rio de Žaneiru
4. Krst na ulazu u Kragujevac
5. Krst na Vodnu, nadomak Skoplja

уторак, 5. јул 2011.

Našli ste neprijatelja - VIP!

Ovo je odgovor na njihov slogan u reklamnoj kampanji. Ako želite da dobijete vene stojeći u redu da platite račun, ali ne zato što ispred vas stoji milion ljudi, dovoljan je samo jedan kome gledate u leđa - kupite telefon kod VIP-a. A ako imate bilo kakvu alergiju na hemijska sredstva, slobodno uđite u njihove poslovnice - dokusurićete se sasvim. Kad ih pitate čime čiste prostor, da li je reč o sredstvima u kojima ima alkohola, naravno da će vam reći da nema. Međutim, neki ljudi su kao tester. Po pravilu, iz VIP poslovnica izlazim krvavih očiju, kao da sam ubila nekog. Činjenica je da imam želju, ali tako daleko nećemo da idemo.
Naravno, njima se može da vas maltretiraju i sredstvima za čišćenje; i praznom pričom o telefonu koji košta 1 (jedan) dinar; i lažima o raznoraznim uređajima za praćenje koje lepo platite uz telefon, a posle se ispostavi da skoro ništa od onog što telefon može (kako je moćan!) u stvari ne može; i još vam se pokvari posle nekoliko meseci, pa kad ga date na popravku (opet sto godina stojite u redu, a i kad najzad dočekate da ste direktno ispred pulta, onda tu stojite ukopani još brat-bratu minimum pola sata), ispostavi se da treba da dajete 3.856 izjava šta mu ne radi i poželjno je da znate kako može da se popravi... Apsolutno ništa nisu u stanju da urade, a i ako urade, to traje, i traje, i traje... ali ste bar zahvalno što nešto uradiše. Za njih je to veliki uspeh.
Stvarno ne znam po kom kriterijumu biraju onu decu što im rade po poslovnicama. Po stručnosti, brzini i sposobnosti sigurno ne. To su sve mlada lica i jedino što je pozitivno, to je da umeju da kažu "dobar dan", "hvala", "doviđenja"... Mada, danas je na pultu bio neki Aleksandar (na pločicama im stoji samo ime) koji mi je rekao: "Ej, ne naslanjaj tašnu na staklo, može da pukne!" Ništa "dospođo", ništa "molim Vas"... Nisam iznenađena onim "Ej", slušala sam ja to ko zna koliko puta, ali me začudilo da se to dešava ovde, jer su ih jedino tome i naučili. Ovaj Aleksandar je izgleda bežao sa časova obuke. Sklonih torbu i rekoh mu da "neće da pukne", a on sav namršten već sagao glavu i završio sa mnom. Šta ima on tu da priča - je l' mi rek'o? Pa jeste, rekao je, i hvala mu što me nije zalepio za to isto staklo.
Odmaknem se ja od Mrguda i pređem na drugu stranu, unapred se nervirajući jer znam da kod njih sve traje kao gladna godina - osim lepog obraćanja ništa drugo nisu naučili. Posao za koji je šalterskoj službenici u pošti potrebno minut do dva, ovde traje tridesetoduplo duže. A sve nešto žure, samo menjaju papire, zure u komp (da li je moguće da za običan podatak o stanju korisnika utroše toliko vremena?). Ponekad se pitam da li možda igraju neku igricu.
Kad kažem ime i broj, onda to oni ukucaju uz smešak, pa gledaju, i gledaju, i gledaju... pa onda počnu nešto da kucaju, pa te opet pitaju za podatke... pa se opet nasmeše dok čekaju da papir s onim što su oni uneli izađe... pa se prošetaju do mašine da to podignu, pa onda nešto savijaju... pa opet gledaju u komp... nasmeju se još jedno dvaput... pa ti na kraju pobedonosno ponude papir na potpis (Bravo, uspeo sam! A, jesi vid'la!)... pa ti traže karticu... pa dok je uguraju... nasmeše se još jednom... pa te onda zamole da ukucaš PIN... pa ti vraćaju karticu... pa opet nešto kucaju... pa štampaju... pa ti na kraju predaju papir, prethodno savijen, pridružen još jednom, a odvojen od onog koji je njima potreban... pa ti još uvek ne daju taj papir jer prvo u neku fioku stave ono što je njima potrebno... i pride nešto zapišu u neku svesku... i na kraju... meni oči sasvim krvave i pomalo sam udavljena i od isparenja i od slabe ventilacije, i sa nogama koje su propisno natečene... onemoćalom rukom uzimam potvrdu da sam platila. Nekako se dobauljam do izlaza, poslednjom snagom otvaram teška vrata poslovnice u Knez-Mihailovoj, ali za to imam nadljudsku snagu - samo da se dočepam slobode!!! I tako svaki mesec između prvog i petog! Svaki put psujem u sebi kad povratim snagu i kad se propisno udaljim od tog paklenog mesta.
Pitate se što sve lepo ne platim u pošti. Nažalost, ne mogu, jer sam podnela molbu da preuzmem račun svog sestrića, odnosno da se promeni vlasnik telefona s njegovog na moje ime.
"Nema nikakvih problema, sad ćemo mi to, gospođo! Dođite zajedno, ponesite 1 (jednu) tonu dokumenata i očas posla ćemo to da sredimo."
Među nama, telefon je i ranije bio moj, ali kako nisam mogla odmah da kupim tri (imam ja i decu), jedan telefon smo stavili na sestrićevo ime. Tad sam videla kako stvarno funkcioniše ona jevrejska: Ko ima daće mu se, ko nema oduzeće mu se. Na svoje ime sam lako (za njihove pojmove, jer kod njih ništa nije lako, a ponajmanje je brzo) kupila telefon, ali kad je trebalo na ime mog sestrića, onda je moralo mnogo više da se plati. On radi kod privatnika koji mu uplaćuje minimalnu platu, a ostatak dobija na ruke, pa nije baš najpodesniji kandidat da mu se bilo šta daje.
Preživesmo i to, ali kad je postalo moguće da se račun prebaci na ime onog ko to stvarno plaća, zašto da to ne uradimo? I tako se upustismo u avanturu koja traje puna dva (dva) meseca. Sve smo uradili kako su nam rekli, i organizovali se da zajedno odemo (što ljudima koji rade po ceo dan nije tako jednostavno), i opet meni dođe račun na sestrićevo ime! Odem da to raspravim, opet u istu poslovnicu, opet nešto muljaše po kompjuteru satima, ali na kraju svečano obećaše da je sad sve u redu i da sledeći račun stiže na moje ime. Opet je stigao na sestrićevo! Odem danas da to rešim, i opet ista priča.
Stvarno ne znam kako oni mogu da se računaju u neku uspešnu kompaniju kad im ništa ne funkcioniše. Ama baš ništa. Tražila sam šefa, pa nekog kontrolora, revizora... bilo kakav oblik života koji ima povezan mozak s govorom i ko je odgovornije lice. Ne može! Radi do četiri po podne. Ali zato mogu ujutro da dođem. Ma nemoj! A što i ja imam svoj posao? Jedino mi preostaje da opet sve uradim ispočetka. To mi je saopšteno bez ikakvog blama, kajanja, sramote, griže savesti... i uz obavezan smešak. Svaka čast! Za jedno obično papirče opet kroz VIP pakao.
Momak preko puta Mrguda je jedno stoput ponovio istu priču, pa sam ga na kraju pitala što ne bi snimio traku, pa da je pušta svaki put kad ga pitam. On misli da je odgovor bilo šta što kaže, nikako da shvati da odgovor treba da bude odgovor na pitanje. A sve vreme se smeška.
Jedina pohvala su nova vrata jer su ostali u Knez-Mihailovoj, samo su promenili broj. 'Ajd nek bude i neka pohvala! 
Najgori su! Kad se završe ovi ugovori, sigurno mi neće nikad više biti operateri. I ko god me pita za preporuku, znaću na koga da ih upozorim - u VIP nikako! Ko zna, ako postanem manični mazohista, možda i ostanem kod njih - ipak sam ja srpskog roda.

недеља, 3. јул 2011.

Ima da prihvatiš tu demokratiju, jesi čuo, inače ću da ti razbijem glavu! Da, i da ti zatrem seme

Moguće je da s godinama postajem gluplja pa neke stvari ne razumem, ali stvarno mi skoro ništa nije jasno. Slušam danas omiljenu mi Hilari Klinton kako vrlo dostojanstveno poručuje pukovniku Gadafiju da "vodi računa o svom narodu i ne preti". Da preti, preti. I to vrlo ružno. Ali, da vodi računa o svom narodu, vodi. Nije mi omiljen lik i stvarno je predugo na vlasti, ali... u situaciji kad treba da se bira između njega i omiljene mi gospođe Klinton, svakako stajem na njegovu stranu. Utoliko pre što sam na svojoj koži, kao i cela Srbija, osetila dobronamernost pomenute gospođe. Scenario se ponavlja, samo što su Libijci žilaviji. Već sad se može reći da su izdržali duže nego mi. Rokaju ih na sve strane, ne biraju - bolnice, parkinzi, privatni kvartovi... Baš spasavaju civile. Kad se brodovima približavaju Libiji, samo zaobilaze čamce s izbeglicama.
I na sve to, podneše tužbu protiv Gadafija što "ugrožava civile". Na stranu to što je Amerika dužna Libiji neke silne milijarde za naftu i što ih Gadafi nervira jer im se ne klanja kako to dolikuje najjačem dečku u ulici. To je samo razlog više da ih bombarduju i razlog više da napakuju laži koliko god je potrebno ne bi li sebe opravdali. Uostalom, što bi se pravdali kad ne moraju. Oni su u startu zaštićeni - prošao im je predlog i da se izuzimaju od suđenja za ratne zločine na međunarodnom nivou! Ako to nije u najmanju ruku licemerno, onda ja ne znam pravo značenje te reči. Moraću da revidiram celokupno obrazovanje, da spalim sve knjige iz kojih sam učila, da pljunem na svoje profesore i proklinjem mislioce od Stare Grčke naovamo.
Stvarno, šta će celom svetu sva ta smejurija oko odlaska u školu, čitanja novina, pa i najobičnijeg razmišljanja? Samo okreneš glavu prema Ujki Semu i on ti kaže šta da kažeš. U startu je u pravu, tu nema dileme, što da se mučiš.
Ipak, ono što me zaista nervira, to je što me ovakve okolnosti nateraju da se "opredelim" za stranu koju u stvari uopšte ne podržavam, po principu manjeg zla. Kao na izborima - nikad nisam ni za jednu stranku sto posto, pa onda glasam za one koji mi deluju kao najmanje budale. E, sad sam tako stavljena u poziciju da "branim" Gadafija. Isto tako, na fejsu se pojavila grupa "Gadafi mi lično nije prijatelj, ali mi je NATO neprijatelj". Obradovah se ja, kliknuh da mi se to sviđa, da ne kažem - lajkovah, međutim, već posle nekoliko dana počeše komentari o Ratku Mladiću s kojima se ne slažem ni u ludilu ni u bunilu, ali se konačno isključim tek kad su u jednoj objavi napisali srBski umesto srPski. E, pa stvarno, toliko sam učila decu šta je pravilno a šta nije, i toliko se trudila da uđu u tajne jednačenja suglasnika po zvučnosti, da bih stvarno poludela kad bih mogla da progutam srBski.
Sledeća je bila gospođica Hendler sa svojom mediokritetskom emisijom i komentarima zbog kojih bi joj trebalo odmah prepisati terapiju i držati je u kućnom pritvoru. Priključim se ja toj grupi, ali opet komentari... Svega je bilo, samo gutam knedlu za knedlom. Džaba su administratori stalno molili, upozoravali, pa je s vremena na vreme delovalo i da preklinju za pristojan jezik. Bila sam na ivici da se i tu isključim, ali gledajući komentare na nekim forumima, nažalost i na blogovima koje čitam, odustala sam. Među njima kao biser izdvajam da je njen "humor" namenjen "američkoj publici". I? Moglo bi da se tumači i kao "poznato je da su Amerikanci glupi, pa je ovakva komika njima po volji", ali autor/ka je imao/la nešto drugo na umu što ću biti slobodna da prevedem kao: "Glupi smo, ništa ne kapiramo, a i oni smeju da rade šta god hoće".
Evo, budući da je sve dozvoljeno, izjavljujem da su Amerikanci sramota ljudskog roda, glupi, arogantni i nacisti! Sad očekujem da mi NATO pokuca na vrata, Nema nikog. Dobro, to je ionako namenjeno onoj šačici ljudi koja prati ovaj blog, a i nije nikakvo karikiranje. Stvarno tako mislim, što je najžalosnije. I žao mi je zbog toga, ali ne daju mi manevarski prostor da promenim mišljenje. Svakog dana naprave toliko nesreća u svetu i toliko nedužnih ubiju, a sve u ime "slobode", da ne mogu nikakvo opravdanje da im nađem. Da se ne radi o ljudskim životima, gospođa Klinton bila bi mi neopisiv izvor zabave - toliko licemerja na gomili i u jednoj osobi stvarno postaje komično.
Druga strana medalje su ovdašnji uvlakači. Sve opravdavaju (naročito što smo bombardovani), i u potpunosti oslikavaju onu narodnu: Na sirotinju i zec kurac diže! Samo što ova naša sirotinja još i zahvali na tom iskustvu, to je jedini ustupak modernom dobu. Kao da te neko siluje, a onda te tihim glasom pita: "Je l' ti bilo lepo?" Jašta mi je bilo lepo, ne znam šta ću od tolike lepote. I da, hvala ti na novom iskustvu. Bože, trebalo bi me kazniti - zaboravila sam da kažem "hvala".