среда, 30. април 2014.

Izgleda da smo ni krivi ni dužni dobili ministra koji zna u kom grmu leži zec (samo još da ga istera)

Kažu da nema ničeg slađeg nego kad ne učiš, a dobiješ dobru ocenu. Kreneš na ispit, i pojma nemaš da li ćeš uopšte položiti, a ako položiš, moguće su i šestica i desetka. Šestica ako ti je "dobar" dan, ako ti je profesor naklonjen, ako si obukao/la "one" srećne pantalone... Nema veze što je junski rok, a pantalone od punog, vunenog štofa, onako prave zimske... bitno je da ti donose sreću. I onda dobiješ šesticu, preznojiš se (faktor: vrućina plus štofane pantalone) i odeš kući sve udarajući nogom u dupe od radosti. A ko zna, možda dobiješ i desetku ako padnu "tvoja" pitanja, i, mada se takva kombinacija granični s naučnom fantastikom, ipak se ponekad desi. Zaboravih - za taj сајнс фикшн podrazumevajuća stavka je da si "dobro dete iz dobre kuće", da ti se roditelji poznaju s profesorom ili dekanom ili su neko mudo, da si dete roditelja kojih se ostali plaše, da dolaziš džipom u školu, da ti je tata kupio ulicu... ili se sve to zajedno podrazumeva. I, naravno, Srbija je zemlja čuda, pa nisu deficitarna. Dešavaju se.

Nije nikakva tajna da nam je obrazovanje odavno otišlo u krasni i da se to ponajbolje vidi kad naša deca rade PISA testove kao i u nekim drugim zemljama, pa pokažu katastrofalne rezultate. Ispostavi se da su "funkcionalno" nepismeni. S druge strane, naša deca svako malo osvajaju neke nagrade na takmičenjima gde je potrebna "prirodna pamet" i nemali broj vrhunskih svetskih stručnjaka školovao se ovde. Da mu jebem mater ko laže! Nešto se tu ne slaže.

Iako već jednu deceniju nisam aktivno u prosveti, imam privatne đake, imam, na kraju krajeva, i svoju decu, pa ponešto i znam od onog što se dešava iznutra. Usudiću se da kažem kako znam - sve, jer znam ono što je suštinski bitno. Nalazim se i s jedne i s druge, pa i s treće strane - i kao profesor, i kao roditelj, i kao državljanin ove zemlje kog je stid što je sve naopako u prosveti.

Da krenemo od osnova - sasvim je pogrešno očekivati od jednog ministra ili jedne vlade ili jedne politike, jednog programa... da popravi stanje. Kako je juče lepo rekao novoizabrani ministar prosvete gdin Verbić u emisiji "Oko": "Ono što uradimo danas, daće rezultate tek za 30 godina." Ne ulazim u to kakav će ministar biti - tek je počeo da radi - ali sam mu stavila u plus što je jedini koji je izgovorio istinu koja bode oči i koju mogu da znaju samo ljudi koji istinski poznaju i osećaju sistem obrazovanja. Obrazovanje je sporohodan proces, i bojim se da niko od ministara koji su se smenjivali za mog života, to uopšte nije shvatao. Reći ćete - bili su praktični, bavili su se aktuelnim pitanjima... Neće biti, još od vremena Markovića, čudnog "bitja", koji ni pet para nije davao što deca ne idu u školu, što se gube časovi... On jednostavno - ne da pare! Da ne pominjem Jovanovića koji je pao na ispitu za malu maturu, na najjednostavnijim pitanjima, ili onog, čijeg lika i dela ne mogu ni da se setim (valjda sam od sramote zaboravila) koji je pomešao stihove i autore. Ti i takvi vodili su - prosvetu! To je očigledno bio resor za potkusurivanje, gde postave čoveka kao da mu daju utešnu nagradu jer je u raspodeli ispao iz svih ostalih kombinacija.

Olivera Jovićević, voditeljka za koju sam mislila da ima veze s mozgom, od juče je kod mene na crnoj listi. Nema šanse da joj oprostim pitanje: "Vi nemate vremena za reforme, matura je na pragu. Šta ćete raditi?" Očigledno je navikla na senzacionalističke odgovore supermenskog tipa... Koje glupo pitanje!!! Što je najgore, ne zna da se zaustavi, pa sledi nešto u stilu "šta će nam taj ispit, nema ga ni Hrvatska, koja je u EU". Majko moja, da li je moguće da ovakva bujica gluposti može da izađe za tako kratko vreme s ekrana? (Koja Hrvatska? Šta nas se tiče da li imaju ili nemaju malu maturu. Hrvatska je jedino nama neki reper normalnosti, što pokazuje da smo - nenormalni.) I sad, s jedne strane govori se o poklanjanju ocena, a s druge ih pametnica Jovićević smatra validnim ako misli da mature ne treba da bude.

Da se sad popnemo na drugi nivo i "osetljiviji" teren - šta je s prosvetarskim platama. Bez ovog pitanja  nijedan razgovor o stanju u prosveti ne može da prođe. Zaista je bruka i sramota koliko su te plate male. Ali to nije jedini problem. Međutim, nekim profesorima, nažalost, to je jedini problem. Čitam po raznoraznim prosvetarskim forumima, imaju i grupe i stranice po FB, i svi samo o platama razglabaju. Ne videh u skorije vreme da razmenjuju informacije bilo koje druge vrste.

Činjenica je da se malim platama teraju kvalitetni ljudi iz škole. Činjenica je i da je još veća bruka iznos njihove plate. Na kraju krajeva, ja to najbolje znam - iz voljene škole otišla sam samo zbog veće plate. A isto tako je činjenica i da nam škola nije kvalitetna. Za to su istom merom krivi i profesori i pogrešna politika, loši planovi i programi.

I opet se vrtimo u krug. Hajde onda da se fokusiramo na najbitnije - kvalitet obrazovanja. Lepo reče novi ministar da je plan da učimo u hodu. Ja sam to razumela da uvek učimo. Ne samo za ocenu, tu lekciju, tog dana. I da malu maturu koristimo kao putokaz šta treba popraviti.

Jedan moj kolega imao je, po mnogima, groznu naviku da uopšte ne pregleda kontrolne. Meni je to bilo užasno, tad, ali sad već... premišljam se šta da mislim. Imao je dvočas jednom nedeljno. Zakaže on deci kontrolni, urade deca kontrolni, sledeće nedelje očekuju da ih donese, on kaže da će sledeće, pa onda sledeće nedelje otključa fioku, a tamo kontrolni - nepregledani. Uzme on jedan s gomile, prozove ime koje je na njemu, pa pita dete: "Hajde ti meni lepo reci šta si odgovorio na prvo pitanje." Da, bitno je i da uopšte nije gledao da li deca prepisuju tokom kontrolnog, sedne kraj prozora i gleda ko prolazi pored škole. Da li je bilo surovo što ih tako propituje? Jeste? Da li je on bio lenj? Jeste. Ali, da li je ovo efikasna metoda za "pravo znanje"? I pored svih manjkavosti, iz ovoga su naučili da je znanje - znanje, da se ne isplati prepisivati... U tom smislu, metoda je efikasna.

Kad budemo došli do toga da je bitno znanje a ne ocena (u bajke verujem, bez obzira na sve), imaćemo kvalitetno obrazovanje. Imaćemo funkcionalno znanje. Kad hoćete da pohvalite rad nekog profesora, onda obično nabrojite koliko je njegovih učenika bilo na takmičenjima, šta su osvojili... Bitno je i to, ali je mnogo bitnije da ih je SVE nečemu naučio, potakao da razmišljaju, a ne samo tog jednog ili dvoje koji bi i bez njega (možda teže a možda i ne) došli do istog rezultata. Za najveći kompliment u celom svom profesorskom radnom veku računam kad je učenica koja je kod mene imala trojku, povremeno četvorčicu, na prijemnom ispitu za srednju školu osvojila 18 bodova iz srpskog. Naravno, pomislila sam da je prepisivala, a ona će: "Nisam, nisam mogla. Samo sam se sećala svega sa časa." Ne smem da joj pomenem ime, sad je poznata glumica, model i  voditeljka. Ona je uspeh! Onaj pravi.

Kad dostignemo svest da je bitnije nešto znati, između ostalog i znati razmišljati, naučiti tome decu... a ne samo kolika nam je plata (mada je bitna, ali ne najbitnija)... sve ostalo doći će samo po sebi. Ali - tek za tridesetak godina. Naravno, pod uslovom da počnemo sad, ovog trenutka.

среда, 2. април 2014.

Poznati zato što su - poznati

Iznenađena sam kad se neko od mojih prijatelja iznenadi (ma, šta iznenadi - šokira se!) kad ne znam neke osobe koje su "poznate". Smatram sebe dobro obaveštenom - čitam novine, gledam TV, razgovaram s ljudima, nešto me više nešto manje interesuje, ali i kad me ne interesuje uopšte, bar znam gde da smestim ono što mi je nepoznato, znam bar u koju fioku to da odložim. Ne znam niti jednu jedinu pesmu Džastina Timberlejka, ali znam da je pevač, pa ću ga "rasporediti" dvojako - i u pevače i u glumce. To, da je glumac, to već znam, gledala sam dva filma u kojima igra. E, sad, kakav je glumac, to je druga priča.

Znam i ko su Stanija i Soraja. Starlete, šta god to značilo. I jedna od njih je imala burnu romansu, u stilu raskidali-mirilise-verili-rastajali-opetmirili-unedogled, s nekim Filipom (kako sve znam!), ali šta je ta devojka još uradila u životu, osim što je namestila sise, stvarno mi nije jasno. I nije mi jasno zašto je ona poznata. Valjda je poznata zato što je - poznata. Ovaj Džastin Timberlejk, koliko god da je bledunjav, neubedljiv... bar je radio nešto. Šta je gđica Stanija radila, van svog privatnog života... to valjda niko i ne zna. Nije važno. Ima slikâ s njom gde su grudi, naravno, u prvom planu, ali malo razmaknute iako onako baš cementne, kako i treba. Za slikanje.

Seka Aleksić bar zna da peva, mada su tekstovi sačuvajmebože, a izgled neću ni da komentarišem. Pevačica je, pobogu, šta me se tiče da l' posećuje teretanu i da l' trenira boks ili ne trenira. Pogotovo me boli uvo u šta joj je obučen pas. Ili ima dva? Ceca - isti slučaj, samo bez pasa, ali sa sisama. Ko voli, nek sluša. Ima dovoljno mesta za sve nas. Za njih dve "kolaj rabota" što kažu moji Vranjanci, one imaju neko zanimanje. "Kolaj rabota" i za sve ostale koji imaju neku profesiju i plivaju u njoj, kako god da plivaju.

Ali mi nisu jasne ove pojave "poznatih", a niko ne zna zbog čega su poznati. Tako mi se jedan "prijatelj" pohvalio kako je u Americi upoznao izvesnu gospođicu, rekao mi je njeno puno ime i prezime... i očekivao od mene neku reakciju. Stvarno, ko je to? "Kako ne znaš? Bila je u 'Velikom bratu'!" Iz "Velikog brata" poznat mi je samo prvi pobednik i tragedija koja se nekoliko godina kasnije desila drugim učesnicima. Ne znam, čoveče, ni ove "poznate" iz "Velikog brata" (uglavnom su to oni s izdisajem karijere, pa da je malo ožive očajnički podsećaju javnost na svoju malenkost učestvovanjem u ovakvim bezvezarijama), a tek kako ne znam nepoznate koji misle da će ulaženjem u "izlaganje sebe na izvol'te" da postanu poznati... Hajde, pomislim ja, da se malo raspitam, možda sam propustila nešto, možda devojka zaslužuje pažnju. I saznam sledeće - prva se skinula (bila kao malo pripita), seksepilno jela bananu (!), davala savete iz mazanja kreme po licu... i svima koje sam pitala o njoj jer su gledali i pokušali da se sete te sezone VB - nije bila simpatična. Nekima "seljančica", nekima "drocla", nekima "licemerna", nekima "sve bi dala da postane poznata", nekima "sisata a bez dupeta"... Iznerviram se - ma, šta se to mene tiče? Šta sam propustila?  Šta sam dobila ovim saznanjem? Da je bar bilo zabavno... a bilo je otužno. I bila sam gadna sebi - kao da sam gvirila nekome kroz ključaonicu, ne shvatajući da se to očekuje od mene, a onda mi se spočitava što to radim.

Ipak, iskustvo istraživanja "ko je ta nepoznata poznata devojka" donelo mi je prosvetljenje kako to u stvari funkcioniše kod nas. Velike sise - neophodne; manji ili veći "slučajan" gaf - obavezan; nasmejano lice - poželjno; profesija - nevažna, može i bez nje; "stav", u stvari nadrnditis manjeg ili većeg stepena - poželjan; rivalitet i "pljuvanje" s rivalom/kom - poželjni... Sve to čini da "trajete", ali je kičma svega da se dovoljno često pojavljuju vaše fotke gde god je moguće - u novinama, na netu, TV... Postajete poznati zato što ste... pa, poznati. I onda možete da dozvolite sebi i ovakvu izjavu: "Privatni život držim daleko od očiju javnosti." Čoveče!!!