субота, 17. новембар 2012.

Pomirenje? Hvala lepo, nažalost - nemoguće je

Druženje s ljudima iz "protivničkog" plemena ume da bude i te kako zabavno. Sve misliš: "Ma, ljudi su ljudi, svuda ima i ovakvih i onakvih." Jedan mi je prijatelj na fejsu, drugi i na fejsu i na mejlu. I jednog i drugog videla sam samo jednom. Prvi mi je donosio neke knjige iz Zagreba, bio je to primopredajni sastanak od dva minuta, s drugim sam popila limunadu u ranim večernjim satima u Skadarliji. Ali je prepiska s ovim drugim vrlo vitalna. Obojica su s pogledima na život i svet koji su mi vrlo bliski. Bude tu i tamo neka priča o srpsko-hrvatskim odnosima, ali je sve vrlo kulturno i bez ostrašćenosti. Normalni smo ljudi, zar ne?

I onda se desi jedan dan kao što je jučerašnji, po mnogo čemu značajan 16. novembar 2012. godine. Generali, koje bez ikakve zadrške nazivam govnarima, proglašeni su nevinima. Vernici Hrvatske od prethodne večeri mole se bogu za "pravdu". Šta reći? Vest sam čula na poslu, sat vremena nisam bila ni za šta, uopšte nisam funkcionisala. Jednostavno, nisam mogla da verujem!

Kako je vreme odmicalo, u Haški tribunal imala sam sve manje poverenja. Kad su oslobodili Ramuša Haradinaja digla sam od tog suda ruke, ali ni na kraj pameti mi nije bilo da nešto ovako može da se desi, pogotovo ljudima koji su prvobitno osuđeni na 24 i 18 godina kazne. Treba javiti Haradinaju da uopšte ne mora da ubija i zastrašuje svedoke jer govnari to nisu radili, a izašli su poput pravednika iz zgrade suda. Na fejsu je bila poplava informacija, svi su mahom u neverici odmahivali glavom, a meni se vrtela poput pijanstva slika beskrajne kolone ljudi na traktorima koje usput gađaju i ubijaju. Po podacima, od tih 250.000 izbeglih oko 10.000 netragom je nestalo ili ubijeno dok su pokušavali da se domognu Srbije. Ko se još seća priče o dečaku koji je sam vozio traktor s majkom i tek rođenim bratom? I onu o čoveku koji je vozeći svoju porodicu pogođen, pa se traktor kretao cik-cak i umalo da bude i više žrtava? I još mnogih drugih priča iz kolone, sve jedna potresnija od druge? A da li je neko ikada čuo za ljude koji su ostali u Kninu i koje su ti domoljubi ubijali kao piliće, i ne pogledavši ih? Jednom je bilo 93 godine! Koliko su bili organizovani, govori i podatak o postojanju i radu specijalnih jedinica koje su išle posle "oslobodilaca" ubijajući i paleći (73% srpskih kuća tada je spaljeno), kako bi politička elita (čuj, elita!) ušla u "oslobođene" gradove čiste i ukrašene. Sreća, sreća, radost! I sad sve to još i slave! Dobro, čega se pametan stidi, time se lud ponosi, njihova stvar. Mada, i nije. Šta je s ljudima od kojih su "očistili" teritoriju? Očigledno je da su tu bili višak, po viđenju hrvatskih domoljuba. Namerno izostavljam one najgnusnije priče o klanju staraca u svojim dvorištima. "Oslobodiocima" je bio potreban "čist teritorij". Tačka.

Posle oslobađajuće presude, knedla mi je bila u grlu, steglo se srce, u mozgu vakuum... Ne smem ni da pomislim kako je bilo onima koji su u tim kolonama došli u Srbiju. Tolika količina poniženja nije za čoveka. Jednom su proterani, drugi put izbrisani gumicom.

U svem tom očaju, pomislim i na prijatelje iz "protivničkog" plemena. Mislila sam da će im biti užasno neprijatno i već mi ih je bilo žao, pa sam rešila da uopšte ne potežem to pitanje ako se budemo čuli. Da sam na njihovom mestu, mene bi bilo sramota. Naravno, nisu oni krivi. Prvi, prijatelj samo s fejsa, mudro ćuti, a onda okači njuznetov specijal i još nekoliko članaka, sasvim neutralnih. Dobro, možda mu je malo neprijatno, ali onda, u kasnim noćnim satima, osvane tekst koji se može tumačiti kao zdravorazumski, ali u kome u prvim pasusima piše i ovo: "Jedan od razloga zašto su Gotovina i Markač nevini čamili u haškom zatvoru, upravo je taj što stvarni počinitelji zločina, 'pojedinci', kako ih se naziva, nisu procesuirani...", s akcentom na ovo - nevini! S ovim hrvatskim "prijateljem" ili prijateljem ne dopisujem se van fejsa i u velikoj sam dilemi šta stvarno misli, ali i on je, opravdano sumnjam, ubeđen u nevinost govnara. Sve što je kasnije kačio, samo je pitanje: "A ko će odgovarati?" On misli na neke druge, ova dvojica su ad acta. Tačka.

Da sam bila razočarana, jesam. Ni slutila nisam da me pravo zaprepašćenje tek očekuje. Ne samo zaprepašćenje već veliki fijasko nade. Ono što sam mislila da je ispravno i jedino moguće, da do pomirenja dođe kad-tad, ispostavilo se da je jedna naivna iluzija. Da se ispravim - nije naivna, već glupa. U ovim godinama ja stvarno više nemam prava da budem naivna već samo - glupa.

Javlja se drugi "prijatelj" mejlom u kojem mi naširoko, potkrepljeno "činjenicama" opisuje kako govnari zaista ništa nisu krivi, pri tom pišući i rečenice koje su, u najmanju ruku, diskutabilne. Na primer: "... Gotovina je dobio zadatke u sektoru Jug, i baš ništa od onog šta je radio ne spada u ratni zločin...", "... da li bi Tuđman naredio tako nešto da se riješi Srba ne znam...", "... mislim da je svima bilo jasno, i Zagrebu i Kninu i Beogradu, i to puno ranije, da će u slučaju takve akcije biti ogroman broj izbjeglica bez obzira da li se ratuje po Ženevskim konvencijama ili ne...", "... pojedinačne zločine na manjim razinama vrlo je teško spriječiti, ali logično je pitanje je li Hrvatska napravila sve u svojoj moći da se zločini svedu na minimum, i da li je krivce kaznila...", "... mnogi se naravno ne bi vratili i ovako i onako, ali nije napravljeno ništa, dapače, postalo je normalno da su Srbi otišli...", "... potpuno mi je neshvatljivo da se inzistiralo toliko godina na totalno neodrživim optužnicama, a nije se fokusiralo na to šta se može i mora dokazati, i koji to ljudi imenom i prezimenom moraju odgovarati...", "... mislim da se punih 12 godina inzistira na udruženom zločinačkom pothvatu, a cijelo to vrijeme nema ni jedan dokaz za to... osim Tuđmanove izjave na Brijunima da će Srbi nestati sa tih područja...", "... u 95% slučajeva pogođeni su vojni ciljevi, i potpuno je jasno da Gotovina nije koristio topništvo za protjerivanje civila... a na sastanku u Kninu je rekao i onu njegovu čuvenu rečenicu, sramota je kako se vojska ponaša, ovako se ne ponašaju ni oni koji su plaćeni po ratnom plijenu...", i na kraju, savršena završnica jednog logičnog i "pravednog" razmišljanja: "... iako se o ovome može dugo pričati, žao mi je šta nitko ne postavlja prava pitanja, stavovi se baziraju na ko zna čemu, a najmanje na činjenicama...". Tačka.

Šta da mu odgovorim, da li uopšte da mu odgovorim? Srce mi lupa, ne mogu da verujem! A ja očekivala da će mu biti neprijatno i bilo mi ga je žao! Nepopravljivo sam glupa. Ipak odgovorim, mejlom od samo šest rečenica, uključujući i onaj tradicionalan pozdrav i potpis na kraju. Od tolikog zapanjenja bila sam paralisana, i jedino što je bio direktan odgovor na temu, bilo je ovo: "Čitajući tvoj mejl, nisam mogla da se otmem utisku da su za tebe Srbi s tog područja kao neki veliki džak kvarne robe. Nijedna žrtva nije ti pala na pamet. Stvarno, što da se zamaraš time? Samo uživaj u svom ubeđenju da Gotovina, jadničak, ništa nije kriv. Ali ne zaboravi da je u tom slučaju kriva Hrvatska, što je, bar ja tako mislim - mnoooogo gore." Da, zaboravila sam da on svoj mejl počinje rečima kako ja reagujem emotivno, a on koristi samo činjenice. Da, "činjenice". Uopšte nisam imala želju ni u kakvu polemiku da ulazim, mada smo posle nastavili na četu, i odbijala sam svako polemisanje o tome, govoreći mu da je "savršeno hladan".

Da li da se smejem ili da plačem kad je posle tražio obrazloženje na osnovu čega ja mislim da je on hladan, kad on to uopšte nije?! Nisam se smejala. Bilo mi je neprijatno zato što njemu nije neprijatno, zato što ga nije sramota, zato što pita stvari koje pita... Poznat vam je osećaj kad se stidite umesto drugog? Završili smo četovanje glupavim formalnim pozdravima koji u prevodu znače "nikad se više nećemo ni čuti, pogotovo se nećemo videti", pa sam se posle svega - rasplakala.

Teško se rasplačem, ali kad se rasplačem... to traje. Posle dobijem temperaturu i najkraće 24 sata nisam ni za šta. Sad sam u tom stanju. Zašto sam plakala? Zbog njega sigurno nisam, dobro je da se sve ovako završilo, bar nema foliranja. Da li je moguće da sam ovoliko omašila? Da li je moguće da sam pothranjivala iluziju koja nema nikakvo uporište u realnosti? Da li je moguće da sam toliko gluuuupa i toliko ne poznajem ljude? Pre svega, bilo mi je teško zbog svoje dece i sve ostale dece što će kasnije doći. Da li je moguće pomirenje? Ne, nije. Pomirenje nije kad sednu dva predsednika ili premijera pa se dogovore da će od sutra sve biti u redu i da je kraj neprijateljstvima. Pomirenje je kad Srba i Hrvoje zajedno piju kafu kod jednog od njih, kad ne razmišljaju da li su politički korektni ako jedan drugom kažu: "Ma, ne seri, bre!" (ili bez ovog "bre"), zajedno letuju ili zimuju... Posle ovakvih dijaloga među običnim ljudima kao što smo on i ja, to definitivno nije moguće. Tačka.

Dok ne bude katarze, nema ni iskupljenja. Hrvatima je potrebno još mnoooogo vremena da se suoče sa svojom prošlošću, a kad se to desi (jednom će morati), nek im je Bog u pomoći. Sada slave, atmosfera me mnogo podseća na slike iz Zagreba kad su nas bombardovali 1999. godine. Gledam HTV juče i ne mogu da verujem. Ne mogu da verujem! Ne znam da li je ovde tačka.

14 коментара:

  1. Nisam pročitao ceo tekst.Tema je ovih dana prisutna po medijima, svi su ogorčeni ali mislim da će nakon nekog vremena, nažalost "jugonostalgičari" jopet sliniti za svojim susjedima. Možda se varam, možda je i njima jasno ko i nama ostalima koji verujemo da je najveća greška Srbije bila ulazak u tu zajednicu pre mnogo, mnogo godina .Pri tome nisam nacionalista već samo logično zaključujem. Što kažu ljudi kad kreneš pogrešnim kolosekom svaka stanica je pogrešna. Ipak za utehu je da smo sišli sa tog koloseka ali protraćili skoro ceo jedan vek. Potrebno je i te odnose sa njima kulturne, medijske itd.) svesti na nivo kao i sa svakom drugom državom (i po mogućstvu još manje) jer iako su jezici slični nerazumevanje je ogromno, mnogo veće nego u poređenju sa drugim jezicima koje moramo da učimo radi komunikacije.

    Što se tiče teme, pa čak su i pojedini nemački mediji presudu ocenili negativno uz jednu rečenicu koja mnogo opisuje: "Ono što je Hrvatska do sada postigla u nacionalnoj samokritici, uništeno jednim potezom".

    Kod njih je ionako samokritika bila na nivou pećinskih društava, tek nakon ovoga nema šanse.

    Tadićeva je greška bila što se spuštao na njihov nivo primitivnog nacionalizma i gradio tu neke odnose sa likovima koji nisu mrdnuli iz mržnje i 90tih. Mi jesmo i treba da cenimo to kod sebe.

    Ja verujem u narod, tradiciju i nacionalni ponos, ali nikako ne na onaj način na koji oni doživljavaju nacionalizam - kroz mržnju i šovinizam.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. No 0, hvala Vam za komentar, pogotovo za ovaj deo iz nemačke štampe: "Što se tiče teme, pa čak su i pojedini nemački mediji presudu ocenili negativno uz jednu rečenicu koja mnogo opisuje: 'Ono što je Hrvatska do sada postigla u nacionalnoj samokritici, uništeno je jednim potezom.'"

      Избриши
  2. nula je nažalost, sve lepo primetio u vezi sa jugonostalgičarima i jugoslavijom, koja će se ubrzo i dalje forsirati ali isključivo po principu "aj sad ti lepo sve priznaj, pa će đura da ti oprosti što te tukao", čime se ideja jugoslovenstva, iznikla na uzalud prolivenoj srpskoj krvi, a sad prerušena u sfr region i definitivno ustoličuje kao arhineprijatelj, nemezis srpskog naciona.

    što se tiče same teme, odluka nije neočekivana jer je ionako sve rađeno po principu "kadija te tuži, kadija ti sudi". gotovina i markač su u čitavoj transakciji bili sića, odabrani za žrtvenu jagnjad, naravno na određeno vreme. o tom sudu ne treba trošiti reči - ko odavno nije ukapirao o čemu je tu reč, njemu zaista nema pomoći.

    ono što je mnogo gore je, što je ovom presudom i drugi put, nakon 1999, sahranjena i teoretska mogućnost da srbija jednog dana postane liberalna država, samim tim što je i sam liberalizam u najvećoj meri mrtvo slovo na papiru. iskreno mi je žao svih onih ljudi, mojih prijatelja, sugrađana i zemljaka koji su naivno verovali da je moguće krenuti napred kada se izvrše "sve međunarodne obaveze". kada pravo nestane, nema više ni obaveza, a mi smo nažalost to dosta puta osetili na svojoj koži. i nastaviće se tako sve dok nastavimo da verujemo u prazne priče i nažalost realne pretnje. budilnik zvoni li zvoni decenijama, a mi nikako da se probudimo. da se malo, za promenu, bavimo nacijom i državom... samima sobom. ako to ubrzo ne postane samorazumevajuća norma, još dugo ćemo imati posla sa pojavama kao što je šešelj, harizmatičan i genijalan ludak, provokator i populista, za čije pristalice moram da primetim da ih pre razumem nego "iskrene" evroatlantiste (tu mislim na one koji ne žive od "civilizovanja" u srbiji).

    daleko od toga da sam fanatik po tom pitanju, najviše bih u životu voleo da mi se jebe za sve živo, ali da bi se došlo do te životne situacije, očigledno je da je taj preduslov nemoguće zaobići. pa da se naposletku pekar bavi pekarom, frizer šišanjem a političar svojim poslom. a ne ovako kao sad.

    iskreno, bojim se kapi koja će preliti čašu. u takvim situacijama, mi, srbi, nikada nismo propuštali priliku da krenemo protiv sebe.

    zbog svega toga mislim da je danas u srbiji, osnovna levičarska dužnost biti desničar, pogotovo što je ovde korumpirana, nakaradna i mutirana levica već predugo mejnstrim, ono što je u drugim razvijenijim zemljama konzervativizam.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Jedan od komentara na euforiju u Hrvatskoj, iz pera Dragana Todorovića, koji sad živi u Engleskoj:
      "Ajmo se malo probuditi iz onanističkih snova, poštovani ljudi. Prvo, ni jedan misleći čovek ovde nema razloga za zadovoljstvo. Generali će sada imati strahovitu političku moć na hrvatskoj sceni, a generali nikada nisu napredni, slobodoljubivi, časni ljudi. Naime, njihovo je zanimanje, ako ste zaboravili, da narede upotrebu sile u svrhu eliminacije drugih ljudi. Ako se Hrvatskoj sviđa da sada ima dva takva politička kita na svojoj sceni, onda ja ne znam, stvarno...
      Drugo, ovi ljudi, sa ovih slika izbegličkih kolona iz Krajine, imali su tapije na svoju zemlju. Mnoge od tih tapija izdate su od strane Austrougarske, koja ih je naselila u Krajini da bi carstvo branili od Turaka. Većina ih je danas u Srbiji, bez stanova, bez posla, bez svega. Ja, recimo, više volim da Srbija ima takve ljude nego dva generala koje Hrvatska dobija natrag.
      Svakom svoje, svakom svoje.
      Ali ono što je najstrašnije: opet svetska zajednica ubacuje klin radora izmedju Hrvatske i Srbije. Nepravedna rešenja iz Prvog svektskog rata otvorila su vrata Hitleru. Ovaj će Haški čin probuditi najstrašniju srpsku desnicu, isto kao što je probudio hrvatski mrak. I opet će neka nedužna deca, jednoga dana, izmanipulisani i osiromašeni, obeščašćeni, noževima da ispravljaju ono što se dekretima oneredi.
      Čemu se, dakle, raduješ, Hrvatska?"

      Ovo ti je genijalno: "... korumpirana, nakaradna i mutirana levica već predugo mejnstrim, ono što je u drugim razvijenijim zemljama konzervativizam."

      Избриши
    2. Kao sto smo i pretpostavili šizofrenija se nastavlja. Ja sam imao malu rezervu da će konacno doći do otreznjanja, ali ipak je "nasdvoje" bio u pravu. Forsiranje jugoslovenstva ide još jače nego ranije, danas evo mediji objavljuju romantične naslove, pišu se hvalospevi, kao da ništa proteklih nedelja nije bilo. Jugoslavija je uništila Srbiju u dobroj meri, i sad se to isto nastavlja sa pojmom regiona.

      Избриши
  3. Nema sam. :( Mislim da mi treba malo vremena da se oporavim da bih rekla nešto smisleno.

    ОдговориИзбриши
  4. Dragan Todorović u vašem gornjem komentaru je sve lepo rekao. Već par dana smo potpuno ošamućeni. Mislim da je ovo poražavajuće za sve pravdoljubive, slobodoljubive i misleće ljude. Ja sa svojim ratnim zločincima nisam nikada imao problema.Prozivao sam ih bez zadrške imenom i prezimenom.
    Što se tiče Jugosfere, jebe mi se za naše buduće odnose.Ne zvao se ja Jorgos ukoliko nekada ponovo budem zaslinavio nad tom pričom o pomirenju. Hrvatska od petka ratni zločin nad srpskim stanovništvom legalno slavi kao dan državnosti.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. "Hrvatska od petka ratni zločin nad srpskim stanovništvom legalno slavi kao Dan državnosti" - zamisli da Nemačka slavi Kristalnu noć kao državni praznik.

      Prošli vikend umalo da odem u Zagreb! Na svu sreću, imala sam obaveze oko najmlađeg sina. Kako bih se sad kajala što sam šetala tim ulicama po kojima slave "pobedu". Oprosti im, Bože, ne znaju šta čine.

      Избриши
  5. Bez reči sam obrisala sa liste prijatelje koji su slavili izlazak 'dva nevina čoveka'. Naprosto sam zanemela i još sam u šoku.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ja ove "moje" neću. Očekujem da oni mene izbrišu jer su mnogo potreseni linkovima koje postavljam na fejs. Zamisli, ne mogu da razumem zašto su oni tako radosni i srećni!

      Избриши
  6. Gotovina nije još čestito ni izašao iz zatvora, a već je u prah srušio ono malo "Twittoslavije" i drugih retkih tekovina pomirenja. Najgore što će sada i nas da povuku u taj isti glib. Opet će da ispliva neki šljam da nas "brani".

    A mnoge od njih mogu donekle da razumem. Moja kuma ima rođake u Zagrebu koji KRIJU svoje Srpsko poreklo. Situirani ljudi, na odgovornim funkcijama, koji se pretvaraju da su nešto što nisu - da nebi imali problema. Mislim da mi nismo toliko duboko pali. Nikad.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Koliko god da je takvih koji nas "brane", ubeđena sam da nikad nećemo tako nisko pasti da svi postanemo "branitelji".

      Vidim da svi, i na tviteru i na fejsu, samo brišu hrvatske "prijatelje" koji su objavljivali fotke sa slavlja ili imali izjave u kojima žustro veličaju govnare. Razumem ih. Pomirenje nije ni na vidiku, i nikad kao sada nije bilo jasno zašto do njega ne može ni doći. Tužno, pretužno... ali neminovno.

      Избриши