недеља, 28. октобар 2012.

Š'a ima na Sajmu?

Svake godine rešavam da više ne idem na Sajam knjiga, pa opet odem. I rešim da niti jednu knjigu ne kupim, pa kupim. A ima i izdavača čijim štandovima ne prilazim, pa sam čak uspela ove godine i to pravilo da prekršim. Sve u svemu, nisam karakter. Nikakav.

Možda sve ove odluke koje sam uspela da prekršim deluju suludo, ali je razlog da ih donesem krajnje jednostavan i razumljiv - novac. Ko kupuje knjige zna da i nisu baš tako jeftine. Međutim, kupuju se. Da se ne kupuju, ne bi bilo ovoliko izdavača, poodavno bi se svi pozatvarali. Uspevaju da se izdržavaju, znači da posao ipak ide. Slabije nego što bi trebalo, ali ide.


Staro pravilo, kojeg se držim još od fakulteta, i dalje važi - ako želite zaista da pročitate nešto novo i ako vam je stalo do knjige kao knjige, popnite se na galeriju, idite u one poprečne hodnike i u isturene prostore Sajma. Donji prostor, glavna galerija, koju smo prozvali - arena (gladijatorska, svakako), rezervisan je za velike izdavače, monopoliste, popularnu literaturu, čeda države... Ima onih koji su se sa sprata preselili u donji i najdonji prostor, ali to su neke druge priče i snalaženja koja po svojoj složenosti odgovaraju težini izračunavanja najkomplikovanijeg matematičkog zadatka.


Prošle godine su na velikom štandu najveće izdavačke kuće knjige potpisivale Isidora Bjelica, s velikim dekolteom, Vesna Radusinović, s velikim dekolteom, gđa Alimpić Bačić, s velikim dekolteom,
Vesna Dedić, s velikim dekolteom... i tako pade na pamet jednoj književnici (ne spisateljici) da predloži urednici svoje izdavačke kuće (smeštenoj visoko na galeriji), da i one urade isto, na šta joj ova odgovara: "Ćuti, bre, nemamo mi te resurse."

Sad će vas sve te iste gospo
dže kojima su se u međuvremenu pridružile i Suzi (Suzana Mančić) i Sonja (Marinković), dočekati na samom ulazu, na velikim bilbordima, s prigodnom reklamom: "... autorka bestselera...". To je udarno! Ko na Sajam dolazi zbog njih, alal mu ćufte. Ako mislite da mi je njihov rad nepoznat, varate se. Ove najnovije književne zvezde (Suzi i Sonju) još nisam stigla da pročitam, ali ću sigurno njihove knjige imati u rukama. Ja nikad ne pričam napamet. Ostale spisateljice sam čitala, makar po jedno delo, mada je čitanje trajalo dugo i bilo je mukotrpno. Tek da ne bude da ih unapred odbacujem, što mi je mrsko a što je u Srbiji uobičajena praksa. Sačekaću još deceniju ili nešto duže, da se opet poduhvatim čitanja njihovog opusa - verujem u čuda, pa će i one možda u međuvremenu napredovati u stilu. Dedićevu ipak moram da izdvojim, makar za nekoliko nijansi - zna da piše, ali voli da šokira šoka radi i mnogo podseća na novine. Previše sam im prostora dala, ali i one su zauzele previše prostora na Sajmu.

Kod tog istog izdavača štampane su i neke lepe knjige, ali na njihov štand ne zalazim, ako mogu i široko ga zaobiđem. Nikad nijednu knjigu neću kupiti kod njih jer smatram da su veće zlo za ovaj kulturni prostor od Cece Ražnatović, Jelene Karleuše i Bokija 13 zajedno. Zašto? I kako? Zato što kod estradnih ličnosti u startu znaš s kim imaš posla, a ovi se lažno predstavljaju; a kako - pa lako - otfikariš nekome muda i prodaš ih kao bubrege. Ta izdavačka kuća neće propasti jer ja ne kupujem knjige kod njih, ali neću ni jednim jedinim dinarom da učestvujem u njihovom profitu. Ovaj put sam se s gađenjem probila do dečje literature i po zadatku kupila knjige za drugaricu. Ne znam da li je svesna kolika je to bila žrtva s moje strane, ali za drugarstvo sve, pa i preko blata ako treba.



Ne da sam išla na Sajam, nego sam išla dva puta! U ponedeljak sam potpisivala svoju sopstvenu knjigu. Nisam imala dekolte (a nemam šta ni da pokažem); doduše, imala sam plakat, ali samo to. Jedna devojka mi je rekla da sam lepša uživo nego na plakatu, na šta sam se nasmejala. Godi, nema šta. Prodaja nije bila spektakularna, ali sam zadovoljna kako je sve proteklo. Jedna moja ispisnica (gospođa u ozbiljnim godinama), zastala je, pa mi se obratila: "Jao, nisam znala da potpisujete knjigu. Kupila sam, donela bih je da sam znala da danas potpisujete." Ja je pitam da li joj se knjiga svidela, a ona će: "Da, blisko mi je to. Ja sam Beograđanka, ali moj muž je s juga, iz Leskovca. Javili su nam prijatelji za roman." To mi se već manje svidelo jer sam počela da se plašim "geografske opredeljenosti". Ali je zato jedan postariji gospodin sa svojim komentarom bio dovoljan da mi ceo dan bude lep: "Znate, prvo mi je omiljena bila Mana, ali kad sam završio sa čitanjem, predomislio sam se - ipak su Boske i Cona najbolje." Došlo mi je da ga poljubim, ali sam odustala, da ne budem pogrešno shvaćena. Čitao je, razmišljao je o tome, saživeo se s likovima... Hvala mu na komplimentima jer ovo jesu komplimenti koji me najviše obraduju.

Druga poseta Sajmu bila je juče, u subotu. Mnogo više sveta nego u ponedeljak, mnogo više se kupuje, mnogo umorniji prodavci na štandovima, mnogo više pušača na izlazu za pušače.
Imam nameru samo da gledam, da pozdravim ljude koje poznajem a koji ovde rade, da kupim ono što mi je naručeno (dišem suboko, moram da idem t-a-m-o, na t-a-j štand)... Umalo da kupim Jergovića, iako i njega izdaje kuća koju baš i ne volim, ali nije na crnoj listi. Da li na sreću ili na žalost, ne primaju kartice. Gotovinu nemam. To je završeno. I dalje ću da ga čitam uzimajući iz biblioteke ili proseći od onih koji knjige redovno kupuju i nemaju probleme s gotovinom ili se nadajući da će mi ih neko (možda, nekad...) pokloniti. Najbolje bi bilo da poklon stigne direktno iz Zagreba. Već sam napisala da verujem u čuda? E, pa verujem. 

Zamalo da kupim i Matičin rečnik, pikam ga već nekoliko godina. Prvi put kad sam htela da ga uzmem, koštao je oko 8.000 dinara, pa je prošle ili pretprošle bio nešto malo preko 5.000, da bi sad, na Sajmu, iznad njega stajalo: Veliki sajamski popust. Nigde ne pišu cene, pa pitam gospodina na štandu koliko košta, a on će na to:  
- A koliko dajete?
- Ozbiljno Vas pitam - koliko košta?
- Pa evo, 3.200 za Vas.
Ala sam se ušeprtljala, odmah mi je krv jurnula u obraze i sva ozarena iščekujem pozitivan odgovor na čuveno pitanje ljudi poput mene: "Primate kartice?" 
- Nemam aparat. Ali mogu da ti dam Rečnik i za 3.000.
Prvo sam pomislila da je reč o nekoj Skrivenoj kameri, možda je čovek onako, od prirode, šeret, a ko zna... u takvim situacijama spremna sam i da orobim nekoga. Međutim, istovremeno mi je sinulo i da je sa persi prešao na pertu, pa pomislim da ipak misli ozbiljno. U tom trenutku društvo mi je pravio jedan fin gospodin, direktor izdavačke kuće iz Zagreba koja ima podružnicu u Beogradu (ne znam da li smem da mu pomenem ime, pa nek ostane ovako), kojeg sam pozvala u pomoć misleći da će on rastumačiti da li je Skrivena kamera ili živa istina. Nijednog trenutka nije se dvoumio oko toga da je to "najbolji popust za koji je čuo" uz smešak. Ne znam, možda i on učestvuje u Skrivenoj kameri. Kao da smo u nekoj komediji apsurda ili sam ja izgubila smisao za humor ili za realnost, ili i jedno i drugo. 

Kako god, dva puta sam posetila Sajam, kupila sam Vedraninu "Dabogda te majka rodila" (koju sam čitala, ali da imam), posetila štand najomraženije izdavačke kuće, čak i pazarila na njemu... Miljo, Miljo, šta li će od tebe biti kad porasteš?

Potpisi za fotke:
1. Petričićeva karikatura u Politici pred Sajam knjiga
2. autor: Momčilo Grbić

6 коментара:

  1. Samo sam jednom uspjela otići na Sajam knjige u Beogradu i od tada patim svake godine što ne mogu ponovo. A na neki način se i radujem jer bih ostala bez para totalno :) Inače, taj jedan put sam za čitav dan uspjela obići mislim četvrtinu svega i uopšte mi nije jasno koliko vremena treba da se sve pregleda i obiđe.

    Inače, imam još jednu dilemu koja me od tada muči, a to je - kako se kod vas toliko knjige kupuju i čitaju, a ovdje u BiH propadaju knjižare i izdavači na svakom koraku? Kad sam vidjela knjižare po Beogradu veličine naših tržnih centara skoro, ostala sam bez teksta. Kod nas najmanja knjižarica ne može da opstane. Valjda smo totalno zaglupili, šta li...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Znam mnogo ljudi koji tokom godine ne kupe ni jednu jedinu knjigu, a sa Sajma izađu s prepunim kesama. Valjda ih povuku nazivi: Popust!, Ograničena serija... a tu su i autori, pa potpisuju knjige.

      Isto tako znam i ljude koji "gutaju" knjige, a na Sajam ne idu.

      Ni meni nije jasno kako se knjige kupuju, i pored nemanja para i pored nečitanja. I uopšte mi nije jasno kako knjižare opstaju. U ovoj zemlji logika je odavno rekla: "Laku noć!"

      Избриши
  2. Ove godine sam se baš naradio za sajam (samo baš i nemam mnogo razloga za ponos)... Ali sam zato usput pokupio jedan dobar "knjiški" vic:

    "Jesi li čitao Suzaninu knjigu? - Ne, ali sam gledao FILM..."

    ОдговориИзбриши
  3. Spisateljice :)
    Nisam bio na sajmu, sudeći po tekstu dominanti su bili spisateljice i hm, kako se kaže, možda kulturno-promidžbeni-sastavljači-tekstualnih uradaka :)
    Šalim se, ne znam kako se kod njih kaže pisac, ali me ni te knjige ne interesuju kao ni spisateljičinska dela.

    Ako imate za preporuku neku noviju knjigu od domaćih pisaca bio bio zahvalan.Ja ne pratim toliko a nekad mi dođe nešto da pročitam a ne znam šta bi...

    Inače mislim da naziv "spisateljica" i sl. nastaju pod uticajem feminizma. To je moje skromno mišljenje, jer mi ti nazivi nekako nemaju toliko veze sa imenicama i rodovima, koliko sa polnom pripadnošću koja mora da se istakne.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Uh... ima mnogo predloga. Trenutno čitam Jergovića (smatram ga za "našeg" jer mi nije potreban prevod) i - oduševljena sam.

      Избриши