субота, 12. фебруар 2011.

Sve na kraju dođe na svoje mesto

Danima već razmišljam o postu na blogu Charolija koji me je toliko rastužio da sam bila na ivici plača dok sam pisala komentar. Pre toga je i na Milkovom blogu bio post o samohranim majkama, koji me je bacio u razmišljanje, a naročito mi se svideo Electrin komentar - žena-borac koja ne dozvoljava da joj drugi kroje kapu makar je proglasili i za ludu.
U vezi s tim, ne mogu da se ne setim događaja od pre nekih dvanaestak godina, dok sam još radila u školi. U direktorkinoj kancelariji prisustvovala sam monologu jedne unezverene majke koja je pričala toliko nepovezano i povišenim tonom da sam u prvi mah pomislila da ima govornu manu, u drugi da je psihički labilna, a na kraju mi je utisak bio i jedno i drugo. Pri tom je izgledala zapušteno i aljkavo sa vrištećecrvenom prljavom kosom u neredu. Koliko sam razumela, žalila se na muža u vezi s detetom, a dete... dete je tu imalo neku bitnu ulogu, ali nisam razumela o čemu se radi.
Kad je izašla, rekla sam: "Jadan čovek što je bio u braku s ovakvom ženom." Zbog toga se i dan-danas kajem i ponekad pomislim na tu ženu, jer mi je direktorka, iskusni pedagog, odgovorila: "Zapamti, roditelj kome je više stalo do deteta ponaša se kao ludak." Upravo tako je i bilo - ova žena je pričala kako će da ga bije, kako on hoće dete samo zbog stana koji su zajedno kupili (kome dete, tome i stan)... I sve je to bilo tačno, kasnije se potvrdilo. A prema ovoj ženi imam samo poštovanje i ogromno, ogromno kajanje. Ko sam ja da sudim? Pogotovo o majci koja je u to vreme ostala bez posla i brinula se za svoje dete naspram oca koji je samo paradirao kad ga drugi vide i ni u čemu suštinskom u vezi s detetom nije učestvovao.
Ko je u ovoj priči lik s mudima? Ko ne beži nego se hvata u koštac s životom, ne predajući se? Ko je bio bez para, posla, sigurnosti... a nije podvio rep? Naravno - majka. Pristajala je i da izađe iz stana i ode u podstanare, ali da dobije starateljstvo nad detetom.
Ko zna koliko ima ovakvih priča! I sama sam deo jedne slične - moj bivši muž pojavljivao se u školi samo kad je trebalo davati pristanak na neka letovanja, zimovanja... platio bi prvu ratu usput šarmirajući nastavnice, a posle se nije pojavljivao mesecima. Naravno, ja sam sve plaćala do kraja, a svi su mislili da je on taj divni čovek koji brine o svojoj deci. Jednom je prošao kolima pored srednjeg sina, mokrog od kiše, "da mu ne uprlja kola". Dete je dobilo bronhitis, ali nema veze - kola su ostala čista. Nije znao ni koje su srednje škole upisali, nije im kupio ni jedne jedine cipele, majicu, pantalone... nije im čestitao rođendane, Nove godine... ne zna šta vole a šta ne vole, s kim se druže... Ali se zato svaki put kad ih vidi ponudi da im pronađe posao, jer zna ovog i ovog, na položaju je, cene ga... i nastavi da priča o sebi u superlativu. Od posla, naravno, ne bude ništa, a deca i neće s njim da ulaze ni u kakvu shemu. Interna šala u našoj kući "Peca će to da sredi..." odnosi se na kurčenje džukele.
Izvinjavala sam im se što im je on otac - bila sam mlada, tek sam dobila ličnu kartu kad sam se udala, ali eto, ja se razvela od njega, a oni jadni i dalje imaju nazovivezu s njim...
U vreme najveće krize radila sam tri posla (pre podne u novinama, popodne prevodila u ruskoj ordinaciji, galerija uveče) i nisam bila kod kuće po ceo dan samo da bismo platili račune. Nosila sam pocepane gaće, iako je spolja sve delovalo kao da živim super: babina bunda, mamina tašna, čizme poklon od tetke... ali su deca bila gola i bosa. Nikad neću prežaliti što mi je najstariji sin dočekao prvi sneg u platnenim patikama, a ja lagala kako ne mogu da nađem broj za njega (46 i nije neki broj). Do poslednjeg časa misliću na tu zimu 1992. godine i hoću da se u sledećem životu rodim kao obućar koji deci koja žive sama s majkom poklanja cipele za zimu - tople, duboke, taman...
I nemamo šta da jedemo. Zaspimo gladni.
I isključe nam telefon jer ne plaćamo.
I ne uključujemo peć da ne trošimo struju.
Usred sve te nemaštine i bede čujem da on letuje na Svetom Stefanu u najskupljem apartmanu. U isto vreme na istom mestu letovao je i Silvester Stalone.
Deci nije prijavio ni da su dobili brata, a najstariji je jednom čak bio i u stanu kod njega, naravno kad mu žena, njeno dete iz prvog braka i njihov zajednički sin nisu bili tu. Zvanično, deca se nikad nisu ni upoznala.
Jedan naš poznati lovator, oženjen još poznatijom facom sa televizije, imaju i dete, takođe ima porodicu koju je zakopao u duboku prošlost i duboku zabit Srbije. Radi se o dve ćerke kojima su isključili struju baš onih dana kad je bilo hladno i pingvinima. Majka ne radi i nemaju ni za osnovne potrebe. A on se slika po Beogradu sav uparađen i firmiran, pa i on je fin i odmeren čovek, sposoban, viđen je na svim fensi mestima zajedno sa ženom, često i sa novom ćerkom... Svaka čast na svim sposobnostima, brajko!
Sretnem ja svog bivšeg u Hilandarskoj neku godinu posle užasa inflacije, kad sam se već sasvim oporavila ekonomski, a on meni kako je sad loše, kako je najbolja godina, bar njemu za poslove, bila 1993. I ja mu kažem da je i nama ta godina bila najbolja. I stvarno, bila je najbolja - pokazali smo da sve možemo i da smo jaki kao vulkanska stena. Tad sam se ponovo zaljubila iako sam mislila da mi je karijera završena, otkupili smo stan... Preživeli smo, i nije nas pojeo mrak! Sad tek shvatam ono: Ma, da smo mi živi i zdravi.
A on, vajni otac? I dalje je živ, mada nije najzdraviji. Sad zove decu ponekad, ali slabo mu odgovaraju. Pretprošle godine je bio u bolnici zbog problema sa srcem, jedan sin ga je obišao jednom. Tad sam se već zabrinula da li sam dobro vaspitala decu (bili su potpuno ravnodušni), ali oporavio se on. Samo da je daleko od nas. Žao mi je te njegove žene, iako je ne poznajem, ali njega poznajem odlično.
Što reče jedna moja koleginica: "Kad su mi prvi put stavili dete na grudi, čula sam u sebi riku lavice." I to se ne menja. Do kraja života.
A bivši je - bivši. Meni sigurno, a izgleda i deci. Ranije me je ta ravnodušnost plašila, a sad vidim da je sasvim u redu. Ipak na kraju sve dođe na svoje mesto.

22 коментара:

  1. Eto sad su meni pune oči suza. :) "Kad su mi prvi put stavili dete na grudi, čula sam u sebi riku lavice." I prava je istina da je najvažnije da smo živi i zdravi, a sve ostalo ćemo lako. ;)

    ОдговориИзбриши
  2. Uslovno rečeno, sve dođe na svoje mesto. Ali, nikada ne dođe na svoje mesto saznanje da ti je otac totalni kreten. No, ravnodušnost je na kraju to jedino mesto u srcu koje mu pripada. I to je dobro. Jer, ima i mnogo onih koji kada odrastu prosto vape za nečim što nikada neće dobiti, a to je očinska ljubav.

    ОдговориИзбриши
  3. Charolija, pregorela sam sve te dečje patnje, što je bilo najteže u celoj priči. I sama ćeš da prođeš kroz sve to, ali je dobro da znaš kako nisi usamljen slučaj, iako je sve ostalo loše.

    Zverčice, pročitala sam namenski brdo knjiga o toj temi i znam da je dečja ravnodušnost naučena (po sistemu uzaludnosti svega drugog) i da je ta potreba za očinskom ljubavlju zakopana duboko. Deca su svakako oštećena, to je najtužnije. S druge strane, upravo ta patnja čini ih mislećih bićama ukoliko uspeju da je na pravi način kanališu i "prevladaju".
    Problem je što je moj bivši u krugovima koji ga ne poznaju uvažen čovek, čak je iskonstruisao sliku sebe kao dobrog oca. Oni koji ga znaju, znaju i da je emotivni invalid, ni polovina normalnog čoveka.

    ОдговориИзбриши
  4. Naravno da sve dodje gde treba. Žena koja ima decu je zver, u najpozitivnijem smislu.

    Zverko, i rak-rana je samo rana.

    ОдговориИзбриши
  5. Da, jasno mi je to. Ali, ono što ne možeš da dobiješ, jednostavno, živiš sa tim. Sa patnjom.

    Poznati su mi muškarci kao što je tvoj bivši muž, jer takav je i moj bivši otac. Savršena statistička slika za javnost, a u suštini bednik. Svi takvi tipovi su besrajno narcisoidni i nesposobni da vole. Zato i nisu vredni.

    Veoma bih volela da postoji način, mehanizam, da dečija srca mogu da prihvate da su neki ljudi (ti njihovi očevi) emotivni invalidi i da ne pate za njima, jer oni nemaju šta da pruže. To sve, da bi bilo što manje patnje. Ali, često to nije moguće, tj. svako je morao da "pregori" tog jednog oca-kretena.

    ОдговориИзбриши
  6. Electra, i jeste zver. :)

    Zverčice, napisala si "bivši otac" i time si objasnila (skoro) sve.
    Čitajući silne knjige iz psihologije, razgovarajući sa psiholozima i psihijatrima, došla sam do zaključka da su i moja deca u kalupu posledica zanemarivanja od oca: najstariji je stalno "u braku", a srednji samo menja devojke. To je oblast u kojoj se najbolje vidi kakav su odnos imali sa ocem. Moj najmlađi sin ima oca, hvala bogu, i obožava ga.
    Najstariji želi potpunu sigurnost, zato mu veze traju godinama, prelazi i preko onoga šro mu smeta... samo da je u zajednici. A srednji teži idealu, pa i na najmanji znak problema, prekida. Kod njega je sve kao na filmu: puno strasti, burno, iskreno do teatralnosti... I jedno i drugo ponašanje pokazuje mehanizme odbrane jer je emotivni model koji su imali pred očima bio bolan i prebolan da ne ostavi na njima traga. Mislim da toga nisu ni svesni, i dobro je što je tako. Uostalom, to su sad već odrasli ljudi.

    ОдговориИзбриши
  7. Miljo, potpuno razumem ova dva dijametralno suprotna pristupa u emotivnom ponašanju tvojih sinova. Odlično si opisala te krajnosti.

    Pošto je prvi "muškarac" u životu ženskog deteta - otac, možeš samo da zamisliš kako sam ja (isto tako) stekla dobar emotivni model u svom životu.

    Drago mi je da tvoj najmlađi sin ima dobrog oca. :) Naravno, i majku. :)

    ОдговориИзбриши
  8. Stvarno ne znam da li je ijedan dan prošao a da makar ne pomislim kako je sve to uticalo na decu i kako i sada utiče.
    Psiholozi su mi rekli da na devojčice emotivno zanemarivanje utiče pre svega emotivno, ali snažno, prodrma ih do temelja; a na dečake, pored emocija, utiče i na ambicije i odgovornost. U većini slučajeva, devojčice ostaju emotivno gladne do kraja, a dečaci to mogu i sasvim da potisnu i okrenu se ka ambiciji. Nasuprot, mogu i sasvim da dignu ruke od svega. To je statistika i ona govori samo o većini slučajeva, ali svako ima svoju muku ponaosob. Da je zajebano - jeste.
    Ne znam tvoj slučaj, ali je odnos sa ocem sigurno imao veliku, ako ne i presudnu ulogu. Sigurno si jaka, ali - da li je poenta u tome ili u životnoj radosti? Jedna moja drugarica, koja se i ne seća oca kao dete i koja je prvi put stvarno ušetala u njegov život tek kad je ostario i oboleo, negovala ga je požrtvovano i sahranila ga o svom trošku. Nova deca, brat i sestra iz očevog novog braka, nisu mu došla čak ni na sahranu. Kad sam je pitala da li je i dalje ljuta na oca, rekla mi je nešto poražavajuće: "Celog života bila sam ljuta, besna i na njega i na ceo svet. Ali kad sam ga videla onako jadnog, iako sam mu to priželjkivala, bilo mi ga je žao. On nije imao život, prošao je pored njega. Tako je sa svim sebičnim ljudima."
    A to đubre od njenog oca na kraju je bilo kao raspilavljeno razmaženo derište koje ne prestaje da zakera. Znam da je grubo i neprimereno, ali slagala bih kad bih rekla da mi ga je bilo žao - ostao je odvratan do samog kraja.

    ОдговориИзбриши
  9. Znaš kako, iz nekog neobičnog razloga ja mnogo volim ovakve priče. Naravno, kad imaju srećan kraj :) Ne znam jesi gledala film sa Vil Smitom, The Pursuit of Happines? Tu je riječ o samohranom ocu, koji se bavi prodajom, ali..ne ide ga baš neko vrijeme. Pa počinje da bude prinudjen da sa sinom spava na autobuskim stanicama, nema kinte ni za "ič"..mnogo dobar film. Radjen po istinitom dogadjaju..previše je takvih dogadjaja..

    Gajim duboko poštovanje prema fajterima. Moja omiljena kategorija ljudi :)

    ОдговориИзбриши
  10. Nisam gledala film, ali ću ga svakako pogledati. Zvuči baš kao film za moju dušu.

    ОдговориИзбриши
  11. Miljo, ja sam sa 15-16 godina pročitala sve žive udžbenike i relevantnu literaturu iz psihologije i psihijatrije, ne bi li shvatila (suštinski) neke mehanizme u patologiji ljudskog delovanja. Naravno, uslovno rečeno - odnos sa tzv. ovem je uticao tako da me je emotivno sjebao. Iščupalo me je samo to što imam solidan i snažan mentalni sklop. Inače, mislim da bih već oko 12-13 godine završila sa šifrom na psihijatriji. Rezultat, danas, je da ne verujem muškarcima. To, doduše ne spada u domen predrasuda, već u domen iskustva, gde je bilo dosta loših, a manje dobrih. Što se mog biološkog oca tiče, a to može da shvati samo neko ko je doživeo porodično nasilje, čašu vode mu neću prineti kada bude umirao. Ko god se nije našao u takvoj situaciji, em što to ne može da shvati (a bolje je što ne može), em što ovakvu moju izjavu može samo da osuđuje. Za svog oca smatram da je bolje da se nije ni rodio. I on to sve zna. Da meni moje dete (koje nemam) jednog dana dođe i saopšti (po ko zna koji put) sve moje grehe i da se ja niti pokajem, niti promenim, pa, pre bih se ubila, nego to da doživim. Dodatak, u vidu komentara, na ponašanje tvoje drugarice je upravo ta emotivna glad, koji ti pominješ, za tim nikakvim ocem koji ju je celog života jebavao u zdrav mozak. Za kime? Zašto? Svakome prema zasluzi, to je bar moje viđenje.

    ОдговориИзбриши
  12. Bolesni ljudi - treba ih sažaljevati. Takvi ljudi se, u principu, uvek osećaju kao žrtve i to im daje opravdanje za sve što rade. A, zapravo su počinioci, nego ne vide to jer su preokupirani osećajem sebe i svog egocentrizma...

    ОдговориИзбриши
  13. kao klinac sam mnogo patio što kao i sva ostala deca kad dođem kući tamo nema roditelja da me čekaju. suštinski sam želeo da budem običan, onako kao i svi drugi. sad mi je mnogo drago što je sve ispalo tako, mislim da bih u regularnijim uslovima bio mnogo veći kreten nego što jesam. ovako, mogu da pomognem prijateljima jer ono sa čime se oni danas suočavaju ja sam morao davno da preturim preko glave. i to iskustvo ne može da se kupi. a ni ne odmaže.

    a što se tiče "bračnih" voda, sve na neke takve nalećem :) ali to je posledica iz svega rečenog, nije uzrok nedostatka očinstva (nemam maltene nikakvo poštovanje prema manipulativnoj i militarnoj nauci kakva je psihologija): sve žene sa kojima sam živeo će ti reći da su sa mnom osećale najveću moguću sigurnost u životu (ali je takođe fakat da sam suštinski nesposoban za život u dvoje).

    ОдговориИзбриши
  14. Zverčice, uradićeš onako kako ti stomak nalaže, jer je u ovakvim stvarima mozak amputiran, a srce zamrlo.

    Jungle, oni su uvek "žrtve". Treba ih se kloniti jer sjebu sve oko sebe sa dalekosežnim posledicama.

    Maare, bez obzira na sadašnji stav, ipak si patio. Deca ne treba da odrastu pre vremena, već da budu bezbrižna. Gorko je to iskustvo.
    Na ovo o psihologiji i psiholozima odgovoriću ti nekim postom, iskustva mojih prijatelja su interesantna - ima štofa u tvojim određenjima.

    ОдговориИзбриши
  15. Da se upišem, mada, možda bi moglo da izgleda da prepisujem, počevši od istorijskih činjenica i datuma, kako je kome bilo početkom devedesetih, ko je pravio karijeru a ko ..., sve si rekla.
    Moje dvoje dece imaju duboko u sebi, kao i sva druga deca, zapisanu tu potrebu za ocem, ali stvarnost je često surova. Niti su iskrzane i nema tu komunikacije (i pored moje ogromne želje, truda, priča o jednoj divnoj ljubavi), nema ničega vrednog pažnje.
    Razumem Čaroliju, samo se bojim da nema mesta optimizmu.
    Toliko toga bih imala da pričam o ovoj temi a opet da li bih nešto novo rekla.
    Hvala ti za post, u svakom slučaju. Promišljenja i prisećanja, nikad dosta.

    ОдговориИзбриши
  16. ko nije patio taj nije ni živeo, ne bih menjao svoju patnju ni za šta, već ti rekoh da sam do groba zahvalan svojim mučenicima :). što se tiče dece - to je fantazma sadašnje epohe, a sve na kraju, ko što kažeš, dođe na svoje mesto. neki nikad ne odrastu, neki nemaju vremena da budu deca. uostalom pogledaj, do pre 150 godina "tinejdžeri" kao takvi nisu ni postojali.

    ОдговориИзбриши
  17. Amarilis, sve znaš... I dobro su ti poznati oni što su gradili karijeru devedesetih. Razveli smo se 21. decembra 1990. godine, i imali smo plate i ništa više. On je za godinu-dve postao dobrostojeći, a ja sam s decom jedva preživljavala. Ali, on je uvek s pobednicima - tad je bio s onima kojima ja ni ruku ne bih pružila koliko su mi gadni. Sad ih se odriče, opet je sa onima koji vedre i oblače. Već to je dovoljno za saznanje o kakvom se čoveku radi.

    Maare, svaka čast na čvrstini i filosofskom pogledu na mučitelje, ali...

    ОдговориИзбриши
  18. ama nisu mučitelji no mučenici (prvo sam mislio da je lapsus, ali u stvari na drugi pogled nije) :)

    ОдговориИзбриши
  19. Ima tu jedan paradoks: oni isti koji se bez muke povinuju nekom diktatu karijere, partije, okruženja... Ti isti koji su spremni i sposobni da "izgaraju" na nekakvim velikim i važnim stvarima... Nalaze da ih podica i deca "guše i sputavaju". Jednog dana će se otkriti da je to u stvari nekakva greška na nivou hromozoma, kao i ćelavost, ili šećerna bolest. Ko zna - možda čak izmisle i pilulu...

    ОдговориИзбриши
  20. Nisu to, Miodraže, ljudi koji "izgaraju na velikim i važnim stvarima", oni izgaraju za sebe. Usled kompleksa žele moć da ne bi izbilo na površinu koliko su sitne duše.
    Nije to čovek koji se bori za svoje uverenje, ideju... njegovo uverenje i ideja glase: JA!
    Da nije tako, i njima ne bi bilo dobro. Oni jednostavno gaze sve pred sobom i rekoh već - emotivni su invalidi.
    Bilo bi lepo da se izmisli ta pilula koja bi u stvari bila proteza za srce.

    ОдговориИзбриши
  21. Веома лепо блогу;)) Ми смо желели да га гледате .. топли поздрав из Пољске и послати пољубац; **

    ОдговориИзбриши
  22. Dobro došli, Polish Twins!
    Hvala, i ja šaljem poljubac.

    ОдговориИзбриши