среда, 22. септембар 2010.

Licemerje za sve pare

Koliko sam postala licemerna, to je čudo jedno! Kad bih mogla sama sa sobom da prestanem da se družim, svakako bih odjebala ovu spodobu zvanu Milja, po prezimenu Lukić. Inače, kad bih birala koju osobinu kod ljudi najmanje volim, svakako bi licemerje izbilo na visoko prvo mesto. Pa kako je onda došlo do toga da i sama postanem ono što najviše mrzim? Ne znam, nemam dovoljno pameti da odgovorim na to pitanje.
Čitam kod Charolije post o "zatvoru" koji mi je dotakao onu najtanju žicu do te mere da nisam mogla ni komentar da napišem, ali me je inspirisala za ovaj post. Ona se bori za sebe i svoju slobodu iskreno, mada možda nije toliko glasna za ljude oko sebe, ali unutra je to vrisak. Ko nije prošao kroz tu fazu, nikada nije ni imao pravu muku u životu i generalno malo zna o stvarnosti, a o "ono malo duše" ne treba ni pomišljati. Stvarnost ume da bude toliko nategnuta i opterećujuća, horor za sva čula. Ona stalno izaziva, bori se najnečasnijim sredstvima ne bi li slomila svakog ko u njoj obitava... Setih se i Sime Pandurovića - stvarno je super biti lud, gradiš svoju stvarnost i u njoj živiš. Kusaš čorbu koju si sam spremio. Ko se opire, pa bi da se uklopi a da ipak ostane svoj - kurobeca se kao Charolija ili postaje licemer kao ja.
Pre nekih osam godina, dok su još bili neverovatni redovi u pošti, a svi smo bili osuđeni da bankarske poslove obavljamo u pošti, stajala sam u redu sa gomilom penzionera u kilometarskoj koloni da promenim karticu. Meni je bilo hitno, a oni su baš taj dan primali penzije. I njima je hitno. Posle utrnuća prvo stopala, zatim celih nogu, i posle više od sat vremena dođoh i ja na red. Užasna gužva, žamor, a meni šalteruša treba da objasni šta da radim. To je procedura, čoveče!
U nekoliko navrata mi je pričala, a čula sam samo početak: "Idite u Poštansku..." i stalno sam se izvinjavala i molila je da mi ponovo kaže šta treba da radim. Po načinu na koji me je pogledala, shvatim da je pomislila kako sam gluva i nastavim da joj pomažem u tom uverenju. Ona, onako iznervirana, otme mi papire iz ruku i ode sve da obavi sama. Vratila se i ob-ja-sni-la mi ka-ko je sve sre-di-la!!! Toliko je vikala da su joj žile na vratu nabrekle do stepena pucanja. Tad sam pomislila: "Celog života sam se trudila da pokažem kako sam pametna, a ovo je prvi put da sam tu pamet iskoristila." Tada mi je bilo drago zbog toga, ali je simptomatično da sam otad sve češće počela da "koristim pamet", u stvari da postajem sve veća bitanga koja se pravi luda kad joj to odgovara. I tako dođoh do opšteg licemerja u svakoj situaciji.
Sa svima sam ljubazna, mada bih najradije nekima razbila glavu. Hvalim i ono za šta znam da ne vredi ni pišljiva boba, ali "red je", na poslu sam do te mere usavršila klovn-sistem da sam postala podvojena ličnost... Rezultat? Uopšte mi nije lakše, toliko sivih ćelija mi je ostalo da makar to shvatim.
Uljudno se nasmejem na sve glupave "šale" kad se i ostali nasmeju, ma i grohotom se smeju, kao da se utrkuju ko će bolje prokljuviti "duhovitost". Tešim se da sam se samo nasmejala a nisam se smejala, kao lakše je tako, kao bitno je da prođe, kao to je stvar vaspitanja... a u stvari je neviđena glupost koja me stavlja na mesto kome pripadam a sve mislim da ne pripadam. Sic! Kad bi postojala neka sprava koja može da prikaže stvarne misli, kao što merač pritiska pokazuje da li je neko otišao u kurac, onda bi kod mene ta spravica verovatno eksplodirala posle pet minuta. Jedno pričam, drugačiji mi je izraz lica, a šta mislim... to nikakve veze nema sa trenutnom situacijom.
Jedino sa decom i mužem imam normalan odnos, u stvari nenormalan, ali kod nas je to realno stanje stvari. Svađamo se kao na pijaci, ja kod kuće psujem kao kočijaš, tako da me oni koji me poznaju van tih okvira sigurno ne bi prepoznali.
Iskrena sam i kad branim neki stav, ali samo pred onima koji me stvarno slušaju. Oni koji mi gledaju u noge ili merkaju koliko mi je brendirana garderoba, od mene imaju samo taj osmeh model G6, koji tako lepo pristaje "vaspitanim" gospođama poput mene.

10 коментара:

  1. Jesi takva i na blogu ;)

    Ostalo razumijem, ja bih platila da naucim takvo ponasanje ali imam poremecaj koji me koci - vidi se kad slazem i najmanju sitnicu :(

    ОдговориИзбриши
  2. Nema tu, Hana, nikakvog učenja, to je linija manjeg otpora, ali mi je za utehu što makar znam (iako ne primenjujem) da je to najobičnije sranje, a ne dobro vaspitanje. :)

    ОдговориИзбриши
  3. Miljo moram dobro da razmislim, pa ću ti reći šta mislim. Sva sam haotična.

    ОдговориИзбриши
  4. Jerži Kozinski je napisao knjigu Mr Chance u kojoj je glavni junak jedino sasvim iskreno biće na planeti. Zapravo on je malo retardiran (logično) i nikada nije izašao iz svoje bašte dok mu poslodavac nije umro. Sve što zna o spoljnom svetu su prizori sa TV-a...

    Super knjiga, a ono što me je najviše oduševilo je kraj: Pošto je jedini čovek bez (mrlje u) prošlosti, kao takav je idealan za - predsednika Amerike!

    Mislim da je jedina prava hipokrizija - kad poričeš da si licemer.

    ОдговориИзбриши
  5. ja te, Miljo, razumem, meni se to isto dešava, s tim što ja sve više počinjem da mislim da to jeste lepo vaspitanje. Jer, brate mili, što bi iko hteo da mu se soli pamet i da mu dolazi neko sa strane i sasipa neku istinu u lice. Od tih što bi vazda da kažu istinu veće je zlo uvek bilo nego od onih koji bi samo da ti pohvale cipele iako ih boli briga.

    ОдговориИзбриши
  6. da dodam još i ovo, ima puno ljudi koji imaju utisak da imaju tapiju na istinu i da, time što će da kažu jednu istinu mogu da prikriju hljadu drugih laži. ja nekako, nakon svega, dolazim u situacije, d aviše volim da su ljudi prema meni dobri i prijatni, mesto da mi nešto čačkaju po mozgu i duši da bi me kao oslobodili i otkrili mi neki đavo.

    ОдговориИзбриши
  7. Miodraže, ta knjiga mi zvuči kao neko super štivo. Potrudiću se da je pročitam.

    Nasdvoje, to za pohvalu cipela a boli me briga, tu sam šampion. Uputi neko meni kompliment, uzvratim... i tako. A ovima koje stvarno volim stalno nešto seruckam. Nadam se da "ne čačkam po mozgu i otkrivam neki đavo". :)

    ОдговориИзбриши
  8. Nemoj da se ljutiš. :)
    Pogrešno sam se "odrazila" - potrudiću se da je pronađem, a pročitaću je svakako.

    ОдговориИзбриши
  9. htedoh da komentarisem, al` necu ...!
    posto sam ja "sam svoj gazda" nemam takav problem, ali sam imala "situaciju" kada smo za jedno skolu stampali zahvalnice za penzionere, gde je direktor skole nametnuo svoj "dizajn" gde je tekst bio zlatinim slovima, a okvir crn, debeo, mastan.... licilo brate na smrtovnicu....
    ulozila sam mnogo truda da CUTIM iz sve snage i da "vezem konja gde mi gazda kaze"... uradila, naplatila... vuk sit i koze na broju.... al` sam se jos dugo cudila...

    ОдговориИзбриши