субота, 24. јул 2010.

Para i dece nikad dosta

Skoro da sam zaboravila kako se piše o lepim stvarima, ma šta kako se piše - kako se misli o lepim stvarima. Stalno nešto kritikujem, a vala ima štofa na kilometre za tu rabotu. Čini mi se da smo počeli kolektivno da kritikujemo i da nikako drugačije i ne funkcionišemo.
Međutim...
Jedna moja dobra drugarica javila mi je u sredu da je trudna! Mnogo lepa vest! Ne znam da li bih se više obradovala da su mi javili da sam dobila glavnu premiju na lotou. Funkcionišem po onoj narodnoj: Para i dece nikad dosta. Jeste da smo prdnuli u čabar što se para tiče, opet kolektivno, ali za decu još možda ima nade. Jeleni, novopečenoj trudnici, 38 je godina, prvi put je u blagoslovenom stanju i to je baš za jedno veeeeliko radovanje. Drago mi je sa sto strana: i zato što obožavam decu, i zato što je ona trudna, i zato što je Srba sve manje pa će ona makar malo da doprinese rešavanju tog problema... Kako god da se okrene, osmeh mi ne silazi s lica.
Tu radost nije mi pomutila ni sramna odluka 10:4, koja nije ni po pravu, ni po pravdi, ni po čemu smislenom i valjanom, već po američkom idealu doneta. Iako sam očekivala da će baš tako da se desi, bila sam besna dobrih dvadesetak minuta, mada mi se na pola sata povratio bes kad sam na TV-u videla onu podgojenu gospodžu koja bombama donosi mir, a preziva se Klinton. Pun mi je kurac onih kojima je pun kurac Kosova, a dva kurca su mi puna "američke borbe za demokratiju". Da se mi ne zavaravamo - isto ovo bi se desilo ko god da je bio na vlasti, i mada je ova garnitura problematična do bola i stvarno joj je poodavno istekao rok trajanja, nije ona glavni krivac već činjenica što postojimo i što gospodža Klinton nije ušla u spavaću sobu svog gospodina koji preferira oralni seks dok nije videla potpis na papirčetu za bombardovanje. Mašala! Ovako je i Neron dobijao inspiraciju za svoja remek-dela gledajući Rim u plamenu. Ma, nosite se u tri lepe pizde materine i jedite govna!
Eto, čak ni lepi povodi ne mogu da prođu bez pljuvanja, ali šta ću kad su se te dve stvari desile maltene istog dana.
Pre neke dve godine, otprilike, vrteći kanale, naletim na emisiju "Vreme je za bebe", i po običaju negde od polovine nastavim da je gledam. Bio je to neki mladi par sa Zlatibora, iz neke nedođije koja je nasuprot turističkom delu, pa nemaju ni put kako valja. Naravno, u selu uopšte nema mladih ljudi, izuzev ovog para koji ima i jedno starije dete. Dečkić se igra sa kozama, ovcama, druži se sa babom i dedom i svi u selu ga gledaju kao da ga miluju pogledom: "Naše dete!" Tu sam već bila na ivici suza, mada sam na suze teška. Plačem samo kad sam trudna ili u ekstremnim slučajevima. E, sad sam počela da plačem kad je jedna starica gledajući njihovo starije dete rekla: "Naše dete", a novu trudnoću prokomentarisala: "Daće bog, eto, još jedno dete!" Međutim, trudnica je imala neke zdravstvene probleme i seljani je savetuju da ostane u bolnici, manji broj da ostane kod kuće... Svi su zdušno, zajedno sa njom bili trudni! Svi! A onda dolazi trenutak da ona krene u bolnicu, počeli su trudovi. Taman sam se malo smirila sa suzama, a onda je počelo novo plakanje, ovaj put je to bila reka suza, nisam mogla da se zaustavim: seljaci jedni drugima javljaju telefonom da "ona kreće", svi izlaze napolje, u rukama im bokali s vodom, pljuskaju za njima "da sve teče kao voda", krste se, neke žene pustile su i suzu... I odoše oni, a selo ostade u strepnji. Verovatno je vreme stalo, niko ništa nije radio, svi su disali duboko i čekali, čekali...
Porođaj je bio malo teži, ali sasvim regularan, a beba - dečkić preko 4 kg, 55 cm dugačak. Kad je zaplakao, sve se orilo od njegovog prodornog glasa. Jako, krupno dete. Nek je živo i zdravo! Da li da napomenem da sam opet dobila napad plača?
Sad se vraćaju kući, sa bebom. Čeka ih celo selo. Porodilji ljube ruke, potresne su mi one starice koje je gledaju s takvom ljubavlju da se srce cepa. Beba urla, a starci se svakom zvuku raduju, nazdravljaju rakijom... Ta gruba planinska lica, često i sa manjkom zuba, ogrubele velike šake kao šmirgl-papir, džemperi od debele vune odrtaveli od silnog nošenja, gumeni opanci u stanju raspadanja od neprestane upotrebe, šarene marame na ženskim glavama koje se uopšte ne slažu sa još šarenijim haljinama na kopčanje... Sve se to sjatilo u kuću sa bebom da je daruje. I prilaze ta gorštačka lica, ljube krevetac, dete se dernja na sav glas, stavljaju pare ispod jastuka... A od para sve same stotke, onako zgužvane. Stotke dinara, ne evra.
Pocepaše košulju tati, izljubiše u glavu starijeg brata, nudiše majci da jede...
Bože, koliko sam plakala! Gde su ta deca? Zašto će ova dvojica dečaka biti sama usred planine, sa starcima, kozama i ovcama? Zaboravila sam da napomenem da je stariji dečkić lep kao lutka, mogao bi da posluži za reklamu. I mlađi će biti isti takav, ubeđena sam. Sad je toj bebi možda malo manje od dve godine. Nadam se da jurca po Zlatiboru i raste li, raste... u velikog i lepog momka. Sigurno će biti i dobar čovek - okružen tolikom ljubavlju ne može da bude loš. Osim ako ga takvim ne proglasi gospodža Klinton jer joj je potrebno uzbuđenje za ulazak u bračnu ložnicu, pa mu baci neku bombu ne bi li postao demokratičan.
Dečaci, i jedan i drugi, želim vam svu sreću ovog sveta! Da budete na ponos porodici, selu, Zlatiboru, Srbiji. Ja se već ponosim vama, samim tim što ste se rodili. I volim vas, kao rod najrođeniji, iako me ne znate.

10 коментара:

  1. "Oplela" si tri priče oko nas, a sve tri su nam nekako sudjene i večne. I da nas mrze, i da nas kradu, i da nas nikad nema dosta da se svemu tome suprostavimo... S jedne strane - bude ti drago što ipak guramo dalje, a opet kad pomisliš da tu decu čeka ista sudbina kao i njihove pretke... Teško je biti pametan, a nešto mi nevoljno dodje u misli rečenica jednog prijatela koji je početkom rata izbegao iz Mostara, samo u džemperu: "Najgluplje je na Balkanu ulagati u nekretnine..." Mislim i na te Šiptare, i nadam se da će se i tamo naći pametnih ljudi koji će se setiti da su Srbi dva veka vikali "Osvetimo Kosovo!" (dok ga nisu osvetili) Neka se deca radjaju. Valjda će neka generacija dočekati da nam pamet bude duža od sećanja. Da nije tako sudjeno, sve ovo nebi imalo smisla.

    ОдговориИзбриши
  2. Ih, ja na vreme je za bebe plačem redovno :)
    Doduše ja sam taze mama, pa se još uvek vadim ponekad na hormone. Ali do čega god da je, nek su živi i zdravi :)

    ОдговориИзбриши
  3. Miodraže, sve se slažem izuzev ovog da nas mrze - oni NE MARE za nas, što je još gore. Igraju se politike, pa isprobavaju moć nad onima koji su im najpodesniji da pokažu moć. Samo što oni to ne predstavljaju tako.
    Etotako, čitala sam jednu studiju u kojoj je naučno obrazloženo da je žena tokom trudnoće i dojenja izuzetno osetljiva, pa mi nešto bilo lakše. Kad god sam bila trudna, meni su od samog pogleda na decu polazile suze - što od radosti kad su zdrava i lepa, što od tuge kad vidim da nije sve kako treba.
    U drugim okolnostima ne plačem, čak ni na sahranama, čak ni od seckanja crnog luka.

    ОдговориИзбриши
  4. O gospodži neću reč da kažem, sem da te citiram: "Ma, nosite se u tri lepe pizde materine i jedite govna!"

    Nisam gledala tu epizodu, ali za malo se sad ne rasplakah. Nekako mi se sva muka neka skupila i žao mi dece i volim ih i ja i ma ništa. Tuga jedna.

    ОдговориИзбриши
  5. Анониман26. јул 2010. 10:24

    Draga moja,
    Bas me raduje da jos postoje takvi kao ti, oni koji ne dopustaju da se ljudski zivot u Srbiji obezvredi i minimalizuje, ponizi i uvredi, a drzava proda za par cipela, jer i onako nista ne vredi vise od ovih europskih, posto nase gospodze ministarke moraju da budu lepe za svoje ministre, demokrate, one sto se pozivaju na Evropu i govor tolerancije, a pun im je Kosova i "tako je to tamo", a da je provincija jednom otputovala u tu Evropu videla bi da ta Evropa svoje vrednosti nikada ne bi menjala za opanke, a rasprodaja drzavnih teritorija je tamo nepoznanica, jer je tamo prvo drzava, pa pojedinac... a zivot jos vredi... Svaka cast, tebi, sramota opancarevicima! Ljubi te Piccola

    ОдговориИзбриши
  6. Анониман26. јул 2010. 12:22

    umes lepo da slazes reci ! :)
    ja vise ne umem. ako i pokusam, rascmizdrim se, pa me tri dana svi pitaju ko me naljutio, a ja ne mogu da objasnim da to nije od sad nego se gomila vec 20 godina ! imam utisak, ako bih pocela da placem, ne bih stala... ko zna kad...
    nego, evo ideje: ne znam kako da sprovedemo u delo,ali da svi mi nekako dodjemo do para, (nemam pojma kako, ali nesto `ce da smislimo!) pa da svako od nas kupi imanjce na tom istom Zlatiboru ili nekom drugom divnom mestu, pa da se mi doselimo i toj deci pravimo drustvo... a i korisno bi bilo po svakom pitanju, a i nasa deca bi imala tamo sta da nauce...
    posto ima puno puste i neobradjene zemlje, hajde da je nekako "osvojimo"...

    ОдговориИзбриши
  7. Nedodjija, dobro došla!
    Super ti je ideja, samo onaj početni korak nekako... ko prvi smisli kako da dođe do para a da nikog ne ojadi, nek patentira.

    ОдговориИзбриши
  8. Анониман26. јул 2010. 17:05

    hvala na dobrodoslici, a ono drugo... radim na tome... izvestavacu te o napretku!

    ОдговориИзбриши
  9. E, raspizdi me skroz!

    ОдговориИзбриши
  10. Odličan tekst! Jedan od onih koji se ne zaboravljaju. Duboko, dirljivo, drčno; snažan obrt, efikasno poentirano!
    Ljubi te Ana Pintarić!

    ОдговориИзбриши