понедељак, 26. новембар 2018.

Kako stoje stvari s poslom


Ko prati šta radim, zna da od avgusta više ne izlazi Miljin kuvar. To, naravno, ne znači da Miljin kuvar više ne postoji, već samo da je promenio mesto izlaženja. Sad je u elektronskom formatu, odnosno, poslovanje je u potpunosti digitalno. Sve ću, malo po malo, premestiti na sajt Miljin kuvar.

Zašto sam prestala da štampam Miljin kuvar? Zato što je za pet i po godina izlaženja, koliko ste ga sretali na kioscima svake poslednje srede u mesecu, uvek imao istu cenu - 39 dinara, a za tih pet i po godina papir je poskupeo čak tri puta. Samim tim, štampa je bila skuplja, i to ne samo zbog papira, mada je on najveća stavka u tom procesu. U odnosu na početnu računicu to je bio veliki namet. Od oglasa je novac bio diskutabilan - nekad ga ima, nekad nema. I nikad nisam mogla unapred da znam šta će se desiti.

Tako je i prihod nekad bio bolji, nekad gori, a nekad sam bila i u minusu - većem ili manjem. I kad bih se s poslovanjem našla na nuli, smatrala sam da je to dobro. Čemu onda toliki rad? Skapavam isped kompa, oči su mi četvrtaste, dupe zalepljeno za stolicu... Za minus? Ili nulu, hajd' sad nek bude da je to - dobro.


Ništa nisam mogla da planiram, sve je zavisilo ne samo od prodaje (koja je uglavnom bila stabilna). Štrecala sam se na svako poskupljenje papira, oglasi su bili ređi... Teška srca morala sam da donesem odluku koju sam donela. Poslovno je bila ispravna, ali mi je ipak bilo mnogo, mnogo žao.

Nekad se nisam slagala s ljudima koji su govorili da budućnost štampe - ne postoji, sve će biti preko neta. Nije da sam u potpunosti promenila mišljenje, ali priznajem da je za izdanja poput mog to sigurno tačno.

Knjige su sasvim druga priča.

I tako sad opskrbljujem tri sajta. Pored Miljinog kuvara, tu su i Dobro zdravlje i, naravno, SlovoPres. Ima me i na pinterestu, ovde. Pride štampam knjige - za sada ih je 12. U planu za sledeću godinu je nekoliko novih izdanja, za jedno od njih sam u pregovorima s Amerikancima povodom otkupa autorskih prava.

Lektorišem, prevodim... Svu administraciju radim sama. To mi najteže pada jer, kad sam počinjala, nisam bukvalno ništa znala. Na primer, nisam znala ni šta je otpremnica. Nešto se otprema, to je jasno, ali šta treba napisati na njoj? Znam da sredim knjigu, znam da pišem, sve što sam mislila da je najvažnije. Nije! Više se bavim procentima nego slovima.


 Mnogo ljudi me je zvalo telefon, mnogo njih mi je pisalo, i svi su bili u čudu: Zašto više nema Miljinog kuvara na kioscima? Hvala im svima, dirnuli su me u srce. Sad bih volela da svi oni pređu na drugu adresu, na sajt. Neki će preći, ali sve ove starije gospođe koje su me zvale, žalile su se da ne koriste kompjuter, a neke ga i nemaju. Zato imam novu publiku, koja je na net usmerena 100%. I od njih sam dobila mnogo poruka. I njima mnogo hvala!

Kako god, nastavljam s radom, raspadam se od posla. Još jednom: tri sajta radi jedan čovek! Ne žalim se, to je moj izbor. Radim ono što znam i što volim, mada u proseku za dan napišem tekst i po. Veći mi je problem da smislim šta ću pisati nego samo pisanje. "Izmišljavam" svašta.

Pa... Srećno mi bilo!



недеља, 13. август 2017.

Priroda okom divljakuše

Okačila na svoj zid Radica ovu fotku i napisala:
"Zato mene priroda videti neće.
Aj sve ovo, još nema ni klozeta, vode. I kao sediš u prirodi i uživaš."

Podsetilo me na drugu drugaricu, Marijanu, koja je s nekim prijateljima išla u Topčider na ceo dan uživanja, bar su njoj najavili da će biti tako. Pitam je kako se provela, a ona će:
- Jao, priroda... Pa to je strašno. Onaj vazduh... Umalo da se onesvestim. Morala sam da legnem pod neki auspuh, da se malo povratim.

Kod mene - obrnuto. Na insekte uopšte ne obraćam pažnju, pa valjda zato i oni ne obraćaju pažnju na mene. Vazduh me opija. U pogledu na zelenilo uživam. A tek ako sam na nekoj visini, pa s visine gledam na još veće visine i nizine - stvarno sam srećna. Mislim da jedino u takvim trenucima osećam potpunu sreću. Stvarno ne mogu da shvatim kako nekog tolika lepota ne oduševljava. I ne uzbuđuje.

Kad su mi starija deca bila mala, u želji da ih zaljubim u prirodu, poslala sam ih s izviđačima na planinu. Mala digresija: ovo moderno izviđačko odlaženje na more uopšte ne računam u izviđaštvo - kad nemaš pravi dodir s prirodom, da se u njoj snalaziš i osetiš divljinu, odsustvo tekovina "civilizacije", nisi ni bio izviđač. I tako, odoše mi deca da taboruju na više od 1.200 metara nadmorske visine, da nauče da zapale vatru u prirodi, postave i sklope šator, snađu se za hranu, spavanje, šetaju, razlikuju otrovne od jestivih pečuraka, penju se i spuštaju... Utisci su im bili različiti. Mlađi se zarazio pirodom, bio je impresioniran, a stariji je prokomentarisao:
- Ja sam gradski dečko. Bolje se osećam u bilo kom gradskom haustoru.

Kad je došlo vreme za najmlađeg, poslala sam ga bez ikakvih očekivanja. Vratio se oduševljen prirodom, uz komentar:
- Više volim more, ipak.

Kako je to moguće? Nije da ne volim more, ali mi posle pet, maksimalno šest dana dosadi. Stalno gledaš u jedno te isto - plavo, plavo, plavo u nedogled. I ravno. Padnem u depresiju. I hoću da izumrem, ne da umrem nego da izumrem od dosade. U psihologiji je poznat termin "ravničarska depresija", i smatra se da su ljudi koji žive u ravnici skloniji samoubistvu jer stalno gledaju u jedno te isto, ravno i dosadno. Zar i more ne daje iste simptome? Jedino što je plavo, a ravnica je žuta ili zelena. Kakvo god da je, plavo, žuto ili zeleno - ravno nije po mom ukusu. Mojoj prirodi divljakuše to je doooosadno. Neinspirativno. Pustinja.

Na visinama sam bolja osoba. Kako pređem 1.200 metara od nivoa mora, pretvaram se u najbolje izdanje Milje Lukić. Srce mi se popne do grla od uzbuđenja kad pogledam u planinske vrhove, staze i bogaze, reku koja hiči, pa još ako je divlja, sreći nema kraja. Rafting je car svih provoda!

Posle bombardovanja 1999, tromesečnog sedenja u kući i dnevnog ritma diktiranog šizelama i smirelama (sirenama za početak i prestanak opasnosti), rešimo muž i ja da s najmlađim (bilo mu je tek tri godine) odemo nekud na odmor. Nikako da se dogovorimo - on bi na more, ja na planinu. Pita me:
- Šta da radimo u toj nedođiji? Samo da znaš, ako je odmor, hoću da se odmaram.
- Kako šta da radimo? Evo, ne moramo ništa, ali ćemo šetati. Pojma nemaš kako je lepa priroda.
- I?
- Kako "i"? Šetamo se po čistom vazduhu, gore, dole, kroz šumu... Uživamo. Ima na Durmitoru i jezera.
- Mogu da se šetam i u Beogradu. Odem u Košutnjak, Topčider...
- Nije to isto.
- Kako nije? Šuma ovde, šuma tamo.
Odemo najmlađi i ja na Durmitor, on ostane u Beogradu. Šetao se od kuće do kafića i nazad. Mi savladali sve vrhove i vratili se kao novi.

Njegova ekipa svake godine ide na Zlatibor, zimi. Kad smo se još zabavljali, ja oduševljena krenem s njima. Naravno, oni kakvi su - nema skijanja, nema ni sankanja. Šetanje je ujutro od hotela do centra Zlatibora, do Dvojke. Tu sede do ručka, a neki tu i ručaju. Onda se vrate u sobe, da se odmore (naporno je sedeti i bistriti politiku u velikom društvu) i spreme za večeru i izlazak. Izlazak je Kod Đore: muzika, klopa, pričanje, igranje i, naravno, pijenje i napijanje. U zavisnosti od toga ko je u kakvom stanju, neki odlaze na spavanje, a neki, iako smo duboko zagazili u noć, idu u kockarnicu. Sutra sve Jovo nanovo. I kao - bili na planini.

Jednoj od drugarica iz društva sin je rekao:
- Lepo mi izgledaš kad kreneš na Zlatibor, a vratiš se ko sasušena mušmula.

Super je u prirodi, ko je voli.

недеља, 25. јун 2017.

S'Agapo

Nije nikakva tajna da Srbi vole Grčku i Grke. Rekla bih da i oni vole nas, toliko puta su dokazali, ako izuzmem ono zviždanje na košarci. Mada, izbacili smo ih iz trke za medalje, pa nije ni čudo, iako su susJedi to shvatili kao podršku svom silasku s postolja. Nacionalni kompleks, šta da se radi.

Već sam pisala kako je moj deda, prešavši Albaniju, dospeo na Krf sa svojih dva metra visine i manje od 50 kilograma težine, i kako ga nije spasila nikakva francuska pomoć (koju smo uredno isplatili, sve do poslednje pertle) niti neko čudo, već je pretekao zahvaljujući - Grkinjama. Seljankama s Krfa, obučenim u crno, s maramama na glavama, koje su živele skromno, ali im nije bilo teško da u korpama za izmrcvarene Srbe donesu neku lepinju, komad fete i masline. Da nije bilo njih, ne bi bilo nikoga iz naše porodice. U tom svetlu, običaj da se deda prekrsti, pa poljubi, pa tek onda zagrize fetu, uopšte nije neobičan. Nama, unucima, stoput je ponovio: "Od moji', niko nikad s Grci da se ne zamera!"

I ne samo da se ne zameram, već mi je usadio duboko poštovanje i veliku ljubav prema tom narodu i zemlji. I pre nego što sam otišla u Grčku, volela sam je. Mislila sam, a mislim i sad - ako ikad ikome od Grka mogu da pomognem, punog srca ću pomoći, da se makar malo odužim za sve ono što su učinili za mog dedu, što su ga sa same ivice smrti vratili među žive. Takve stvari se ne zaboravljaju.

Ima onih koji pričaju kako je ta ljubav, prava i jaka, samo zato što smo i jedni i drugi pravoslavci. Neviđena glupost. Pravoslavci su i Bugari, pa nekako s njima kroz istoriju nikako da budemo na istoj strani, nikako da se ispomažemo, naprotiv. Na jugu Srbije još se može čuti od starih "krvoločan ko Bugarin". Doduše, i "buni se ko Grk u apsu".


Pesma "Ne ljuti mi se, oko moje" ili poznatija kao "Plavi bosiljče" govori o ljubavi. U Grčkoj je zovu i "srpska pesma". Naime, srpski vojnik, neki jadničak poput mog dede, iscrpljen, pola mrtav, pola živ, zaljubljuje se u Grkinju i očigledno su mu osećanja uzvraćena. Međutim, oporavljen, mora da ide dalje s vojskom i moli svoju ljubav da se ne ljuti na njega. Želi da je vidi, možda i posledni put, a ako se ne vrati, pretvoriće se u pticu i ponovo joj doći. Ova pesma je poput himne ljubavi i stradanja Grka i Srba.

Da li je Grcima sve to na pameti kad kao turisti dođemo kod njih, ne znam, ali slutim da jeste. Istorijski su osvešćeni i mentalitet im je - dobar. Slični su nam, ali naravno bolji. U vreme najgorih sankcija, kad je bilo potrebno da dreždite ispred raznoraznih ambasada ne biste li dobili papirče na osnovu koga možete da izvadite gomilu ostalih kako biste se mrdnuli iz zemlje (sećate se, bili smo dežurni zlikovci kao nekad Indijanci - neka im je bogom prosto koliko su se ogrešili), rešila sam da nikud ne idem. Ni na kraj pameti mi nije padalo da se stavljam u ulogu prosjaka. To se nije odnosilo jedino na Grčku. Jedna moja drugarica je to lepa sročila: "Idem tamo gde me vole." Naravno, išla je u Grčku.

I ne samo zbog toga - u Grčkoj je stvarno lepo. Dobri domaćini, lepo more, odlična hrana, ima šta da se vidi... Što se cena tiče, bez obzira na to što je nama sve skupo, ipak u Grčkoj može da se letuje za stvarno male pare, a da se ne pravi salata od paradajza na plaži. Može i za velike pare. Grčka ima sve, ne samo more. Odnosno - mora. I ostrva. I plaže svih vrsta. I mir i gužvu, šta ko voli. Najvažnije je da ima Grke.

Kako nisam neki ljubitelj mora i ne mogu da provedem duže od dve nedelje gledajući u jednu te istu beskrajnu plavu pučinu a da ne skviknem od dosade, začuđujuće je da jedino u Grčkoj zaželim da ostanem koji dan duže. Kad dođe vreme da se krene kući, meni žao. Rekoh već da Grčka nije samo more.



Pre nešto jače od godinu dana, na putu za Vranje, dve drugarice i ja stajemo kod Predejana. Tražimo parking. Spazimo slobodno mesto, ali... Parkirao čovek kola zauzevši dva mesta. Počnemo mi da grakćemo: kreten, idiot, đubre, smrad... Kad, u neko doba spazim registraciju. Grčka. A, pa to bitno menja situaciju. Kažem drugaricama: "Nema veze. Sigurno je umoran. Mislite da bi ovako stao da je sve u redu? Jadan, ko zna u kakvom je stanju bio." One se promptno složile. Objektivne smo, nema šta.

Nedavno su Grci imali neku promociju, a možda i nisu, nego se predstavljalo neko kulturno-umetničko društvo, možda i neka muzička grupa, a nije ni važno. Šta god da je bilo, bilo je nasred Trga republike, kuda je trebalo da prođem posle bezveznog sastanka koji me je doveo u isto takvo raspoloženje. Na prve zvuke grčke muzike malo sam se odobrovoljila. Onda vidim grčku nošnju, pa mi bilo nešto lepo. Na idiotski sastanak sam već i zaboravila kad su ljudi počeli da igraju. Stanem malo sa strane, i vidim na ovalima naizmenično poređane redove kockica fete i maslina. Setim se dede, srce mi poskoči i stvori mi se knedla u grlu. Feta i masline! Grčka! Volim je, nego šta!


субота, 3. јун 2017.

Turbo

Oduvek sam imala sklonost ka neobičnim, skoro neverovatnim događajima. Ne da slušam o njima već da mi se dešavaju u stvarnom životu.

Daleke 1984. radila sam u alternativnom pozorištu i knjižari Magaza. Ljuba Tadić i Snežana Nikšić vodili su Magazu, ali sam nekako kontakt imala samo s Ljubom.

Te nedelje radila sam popodne. U ponedeljak rano ujutro, čim sam odvela decu u jasle i vrtić, krenem kod Elvire koja je tad stanovala na Petlovom brdu i imala mašinu za šivenje, sa hrpom materijala. Plan je bio da šijemo koliko možemo, vratim se kući da sve to ostavim i odem na posao. Međutim... Međutim, Sava je poplavila za to prepodne toliko da se nije moglo pored Ade, autobus je išao okolo-naokolo i naravno kroz neverovatnu gužvu, pa sam sa skoro sat vremena zakašnjenja, sa sve kesama kao neka švercerka, došla na posao.
Gleda me Ljuba, kaže:
- Pa, dobro, na šta ovo liči? Koliko to kasnite?
- Izvinjavam se. Znam da kasnim, ali poplava je oko Ade i Sajma, nisam mogla da se vratim s Petlovog brda na vreme. Putovala sam više od tri sata.
- Kakva poplava? O čemu to pričate?
Gleda me prilično namrgođeno.

Sutradan dolazim na vreme na posao, a Ljuba će:
- Miljo, dušo, izvinite. Gledao sam vesti, čitao novine, stvarno juče bila - poplava. Bože, kakav užas!

U sredu sam krenula na vreme na posao. Stanovali smo u Džordža Vašingtona, i išla sam tramvajem dvojkom do Kalemegdana, pa onda peške do Magaze u Knez Mihajlovoj. Idem ja tako tramvajem, i na krivini, kad je tramvaj skrenuo iz Dušanove u Parisku, maltene stigao do stanice na Kalemegdanu, jedinica ispred nas se - prevrne. Haos! Mi svi izađemo iz dvojke, počnemo da pomažemo ljudima da se iskobeljaju iz tramvaja, neki vrište... Ostanem ja tu s jednom ženom koja je očigledno bila u šoku i s malim mlazom krvi koji joj curi po licu, neznano iz koje povrede na glavi. Pridržavam je, smirujem, vidim da će pasti. Dolazi Hitna pomoć, ali ona nije prioritet. Ostala sam uz nju dok je nisam predala lekaru u ruke.
Žurim na posao, opet kasnim skoro sat vremena, opet Ljuba:
- Pa, dobro, na šta ovo liči? Koliko to kasnite?
- Izvinjavam se. Znam da kasnim, ali tramvaj ispred mog se prevrnuo.
- Kakav tramvaj, kakvo prevrtanje? O čemu to pričate?
Opet me gleda prilično namrgođeno, ali i kao da mu se glava pretvorila u jedan veliki upitnik.

Sutradan dolazim na vreme na posao, a Ljuba će:
- Miljo, dušo, izvinite. Gledao sam vesti, čitao novine, stvarno se juče tramvaj - prevrnuo. Bože, kakav užas!

U petak opet kasnim, opet skoro sat vremena. Opet Ljuba:
- Pa, dobro, na šta ovo liči? Koliko to kasnite?
- Izvinjavam se. Znam da kasnim, ali...
Taman ja da ispričam još jednu neverovatnu epizodu iz svog života, a Ljuba me prekida, sav usplahiren:
- Uopšte me ne zanima, nisam radoznao! I verujem Vam, sve Vam verujem! Unapred!
Ovaj put me gleda skoro uplašeno, a glava mu izgleda kao ogroman upitnik.

Pod pretnjom smrću ne bih mogla da se setim šta se desilo tog petka. Ali da je bilo nešto neobično, skoro neverovatno i svakako dramatično - to je sigurno.

Otprilike kao te nedelje odigravali su se događaji i poslednjih desetak dana. Prvo me je na pešačkom prelazu udario ni manje ni više nego - kamion, i to ogroman, točak mu je visine skoro do mog ramena, pa sam tako sva sluđena otišla za Kragujevac, pa tamo u Hitnu, oni me poslali u Urgentni, tu mi stavili kragnu, dodatno mi ukrali i telefon...

Krađa telefona je tragikomična. Kradljivac lepo stavio svoju fotku na viber. On je - ja. Na svu sreću, bio je genijalno glup jer sam na sve mreže i glasila postavila tu njegovu fotku, pa su se javili silni ljudi koji su ga prepoznali. Uz pomoć drugarice brže smo ga locirale nego policija.

Pisali mi ljudi: Šta te briga za telefon, kupićeš novi; ma, jebeš telefon; da l' je moguće da ganjaš telefon, a udario te kamion; batali telefon, ima važnijih stvari...

Nije što sam telefon tek počela da otplaćujem, već što mi je u telefonu - sve! Namestila sam i sve tri imejl-adrese, bez lozinke, da ne gubim vreme... Divota! Kad sam došla kući, ja na komp, a tamo - nema nijednog mejla od 4. maja. Kao da punih 15 dana nisam primila nijedan mejl, a na dnevnom nivou dobijem oko dvadesetak u proseku. Ko mi je pisao, pisao je, ja o tome pojma nemam. Koliko je to važno za posao ne treba ni pričati.

A ovaj bliski susret s kamionom, to ću tek videti šta će se dešavati. Naravno, očekujem neke dogodovštine dostojne Riplija. Kako i ne bih kad mi se život odvija turbo tempom.

Inače, prijatelji me već deru od zajebancije - malo te udario kamion, ali dobro, ništa mu ne fali.

петак, 24. фебруар 2017.

Ide Mile, gori mu cigara




Kampanja protiv pušača sve je gora. Da se zabrani pušenje ovde i onde i tamo i 'vamo, to je u redu, ali predstavljati pušače kao đavole... Preteraše ga! Nisam neka cvećka, ali Sotona sigurno nisam.

Pre nekoliko godina stojim na autobuskoj stanici kod Doma omladine, čekam autobus, i po narodnom verovanju da autobus dođe čim zapališ cigaretu, zapalim i ja. Posle nekoliko dimova gospođa pored mene, prilično histerično, kaže mi: "Zar ne vidite da sam ovde s detetom! Odmah ugasite cigaretu!" Kakva sam bezobrazna, naravno da nisam bacila cigaretu, već sam uvukla novi dim i ispuštala ga polako, s uživanjem, ne obraćajući pažnju na nju. Ni na dete, naravno. Nek se sklone ako im toliko smeta, to je bilo pušenje na ulici, nije u zatvorenom prostoru, pa da me optuže za kriminalne aktivnosti. Po ovogodišnjem sloganu Nacionalnog dana bez duvanskog dima Odrasli puše i mene guše (31. 1. 2017), ispada da su pušači neki teški kriminalci koji udaraju tamo gde je najtanje - u decu. Kao ja tog dana čekajući autobus.

Skoro svi oko mene prestali su da puše - većina drugarica, muž, neki poslovni saradnici s kojima sam svojevremeno ispijala silne kafe uz obaveznu cigaretu, a sad mi zakazuju sastanke na mestima gde je No smoking... Ranije su nam sastanci trajali po sat-dva, sad sve završimo za dvadesetak minuta. Od tog No smoking! smaranja, ovo je jedina vajda.

Od svih, ipak, najgori su bivši pušači. Poput mog muža, na primer. Nekad se dimio kao kafanska furuna. Ne znam ni sama koliko je cigareta pušio dnevno, mada je bolje meriti na paklice. Čak i meni, strastvenom pušaču, njegov tempo bio je nedostižan. A onda je 2005. imao probleme sa srcem. Dok se majao po lekarima, kako-tako je živeo, odnosno pušio, uobičajenim ritmom. Pričali su mu i lekari i svi ostali kako bi trebalo da se malo smiri: no-no kafane, izlasci... i pogotovo no-no-no-no pušenje. Ništa od toga on nije čuo. Ako ćemo pravo, te savete ponavljaju kao pokvarena ploča. Kao da su jednom snimili, pa samo puštaju jednu te istu traku za sve prilike, odnosno bolesti. Zaboravih da pomenem onaj zlata vredan savet: oslobodite se stresa! Ma, odma' ću. Evo, ovog trenutka prestajem da se nerviram, rekao mi je lekar.

Međutim, onog trena kad su mu rekli da mora na operaciju, na o-p-e-r-a-c-i-j-u, bacio je cigarete. Izašli smo iz ordinacije, izvadio je paklicu iz džepa, bacio je u đubre, tražio mi još dve njegove paklice koje su bile kod mene u tašni, dam mu, on i njih baci.
- Šta to radiš, 'leba ti?
Treba li reći da sam ga u tom trenutku mrzela! Ni na kraj pameti mu nije palo da svoje cigarete ostavi meni. Ne, on je bio uveren da ću sad i ja prestati s pušenjem. Kakva sam naopaka, tek tad sam počela da pušim. Gde sam ja, tu se dimi.

Tako je on ostavio cigarete. I ne samo što je ostavio, nego je sad najveći lobista No smoking! svetske kampanje. Preko zime, kad ne možemo da držimo sve otvoreno i da se luftiramo neprestano, ulazim u kupatilo, penjem se na kadu, jedna noga na jednom zidu, druga na drugom, onom tanjem, pribijenom uza zid, ja uspravljena, u nivou glave mi otvoreno prozorče, i tamo duvam. I još mlatim cigaretom gore-dole, da ne dimi mnogo. Ko je pušio u školskom toaletu, zna o čemu pričam.

Eto, tako pušim u toplom porodičnom gnezdu. Svaku zapaljenu cigaretu prati tekst: "Ma, nosi se. Ima da pušim!", a kad je gasim: "Ma, nosi se. Ima da pušim!"

Kod ljudi kod kojih se ne puši retko idem, a i kad odem, ponašam se kao i prema onima koji zahtevaju izuvanje kad im ulaziš u kuću - kao prema seljoberima. Izuzetak su samo oni s malom decom.

Nije da nisam razmišljala da prekinem s pušenjem. U nekoliko navrata i nisam pušila, jednom čak godinu i po dana. Povremeno, u proseku na dve godine, donosim odluku kako ću od tamo nekog ponedeljka prestati. Ništa se ne desi da bih "morala" da zapalim, već obično bude neka zabrana, ili neko lupetanje kako je duvan u rangu najsmrtonosnije droge, a pušači su kriminalci. E, tad lepo sednem i zapalim cigaretu. I pušim baš onako od meraka.

Dok sam radila u školi, bila je ko zna koja po redu akcija No smoking!, prikazivali su neki horor film s razorenim plućima od duvana. Možda to i jesu duvanska pluća, ali pre bih rekla da su koristili foto-šop ili snimali neku crkotinu. Deca ono gledaju, naravno s gađenjem, a ja se gledam s koleginicama, dogovaramo se kojim ćemo redom izlaziti napolje i duvaniti. Deca i ne treba da puše, a odrasli nek sami odluče da li će ili neće pušiti.

Nek mi niko ne preti, zbog pretnji neću prestati. Kad se potrefi da u taj ponedeljak kad ja "prestajem da pušim" na TV ili u novinama ne bude nikakve pretnje ili kvalifikacije pušača kao najgorih zlotvora, možda stvarno i prestanem da pušim.

Do tada, zapevajmo:
"Ide Mile lajkovačkom prugom
(...)
Ide Mile, gori mu cigara..."

недеља, 16. октобар 2016.

Avanture nevaljalog Nobela


Za ovaj post me je inspirisala halabuka oko dodele Nobelove nagrade Bobu Dilanu, ali posredno, preko komentara na FB status moje drugarice Radice Milovanović. Gdin Dilan je skoro pa kolateralna šteta jer poslednjih nekoliko dana, od trenutka kako je dobio Nobela, svi imaju nešto da kažu o Dilanu, makar da ga spomenu kad su tema književnost, nagrade... imali-nemali veze s njim.




Možete da pomenete i Vuka Karadžića, ispašće da i on ima veze s Bobom Dilanom i, naravno, s Nobelovom nagradom. 


Napisa Radica sledeće:
"Malo sam manijak za čitanje knjiga. Priznajem.
Čitam sve, kupujem knjige, skupljam ih, onako sva srećna što neku knjigu najzad imam.
Decenijama sam pokušavala da pročitam 'Sto godina samoće'. Nije mi išlo nikako. Kad sam pre nekoliko godina ponovo pokušala, nisam mogla da prestanem sa čitanjem. Danas mislim da je to jedna od najboljih pročitanih knjiga u mom životu.
Sada pokušavam iz trećeg puta da pročitam 'Avanture nevaljale devojčice'. Prvi put sam pokušala pre desetak godina. Nije išlo. Stigla sam do pola, rešena da je pročitam il' crknem. Ne ide mi ni dalje.
Pitam se koliko je Nobelova nagrada u stvari reper da nešto vredi.
Ljudi, šta se vama toliko dopalo u ovoj knjizi?
Mislim, možda me spiči kraj knjige, al' udavi, brate bože."



Komentari su bili interesantni. Pored ocene konkretne knjige; vrednovanja drugih knjiga - šta je kome odvratno i nisu mogli da pročitaju, a knjiga je "značajna"; vrednovanja uopšte; i, pogađate, o Bobu Dilanu i Nobelovoj nagradi. 



Iščitala ja sve to, bilo je zanimljivo, ali sam se javila tek kad me je Radica prozvala: 
" Miljo, volela bih da čujem tvoje mišljenje. Pre neki dan si pisala o ovoj nagradi."


Odgovorim:
"'Avanture nevaljale devojčice' - prvoklasna literatura!
Od njegovih knjiga favoriti su mi 'Razgovor u katedrali' i 'Pohvala pomajci'.
Ljosa je intelektualan i čulan (da, čulan!), njegova literatura nije ni ljubavna ni erotska. Samo se treba prepustiti i on te uvede u duboke dubine, iako mu je fabula često bizarna. Pa i to je umetnost, da u 'providnoj priči' uspeš da čeprkaš po mozgu, hormonima i srcu (tim redosledom).
Što se vrednovanja književnog dela i umetnosti uopšte tiče, Kant je to najbolje sročio.
A Nobelova nagrada? Jasno je kao dan da je Murakami neće dobiti jer, da je bilo volje, dobio bi je kad je prvi put bio nominovan. Samim tim, zadovoljna sam izborom Dilana jer on jeste književnik, i to dobar. Kao što je bio i Džim Morison."



Na nekim drugim mestima ljudi su postavljali ogorčene statuse "zašto Dilan, a ne Murakami", neki drugi su oduševljeni jer je "uvek bio angažovan i buntovnik"...


Iako mislim da je Nobelova nagrada diskreditovala samu sebe odlazeći u ruke kojekakvim njuškama "zaslužnim za mir" (kao da vuka nagradiš za čuvanje ovaca), ipak je najprestižnija. Godinama mi već nije jasno po kom principu se dodeljuje za književnost, a možda ne mogu da uhvatim nit jer za neke autore nisam ni čula, a kamoli ih čitala. Tek kad dobiju nagradu, svi navalimo ko mutavi da ih čitamo. Budući da mi nije poznata sva svetska književna produkcija, neću komentarisati, ali slutim da nije reč samo o književnom vrednovanju. Da jeste, jedan Tolstoj sigurno bi je dobio, a nije. Kao što je neće dobiti ni Murakami.


Ovde je ključno pitanje: Šta je književnost, ko se smatra književnikom? Ana Nort je u Njujork Tajmsu napisala da nagrada nije otišla u ruke književniku i da je književnost time izgubila, odnosno da književnost nije dobila nagradu. Moguće da ja tu nešto nisam ukapirala, moj engleski je slabašan, ali, ako sam shvatila suštinu - ništa gluplje nisam pročitala ovih dana.


S tim u vezi, setih se razgovora s bivšom učenicom koja je trenutno glumica iako nije školovana za taj posao. Ona, onako nesigurna i suptilna, kakvi su ljudi koji se sličnim zanimanjima bave, kaže mi da shvata zašto je "školovani glumci" gledaju s nipodaštavanjem - uzima im hleb, oni su se mučili na akademiji, ona ništa... Tu je grubo prekinem i podsetim je na školske dane, kad sam im predavala o Disu: "Sećaš se, on nikako nije mogao da položi maturu. A znaš kakva je pesničina! Nije učio metriku, ali je osećao celim svojim bićem i mogao je i heksametar da izbaci iz taka iako ne bi znao kako se to zove. U pitanju je umetnost, nije to posao mašinskog inženjera ili knjigovođe."


Kad sam upisivala fakultet, deda me je, razočaran mojim izborom, pitao: "I, šta ćeš biti kad završiš? Diplomirani svetski književnik?" Kao što slikar nije vredniji ako postane magistar ili doktor slikarstva (u, smrzla sam se, doktor!). Naivci odmah da se pobese ili makar da se pritvore s  mogućnošću krivičnog gonjenja - diplomiranim slikarima otimaju hleb, nisu slikari, slikarstvo time gubi...


Književnici dragi, i Bob Dilan je književnik. I neki grafiti po beogradskim fasadama (i po drugim gradovima u svetu) takođe su književnost. I to dobra, ponekad i dubokoumna književnost. Etiketa "književnik" ne stiče se diplomom niti na bilo koji drugi način osim delom. A delo je - reč, bilo izgovorena, bilo napisana, bilo nacrtana, bilo otpevana.


Što se Dilanove "angažovanosti i buntovništva" tiče - smešno, bar u odnosu na književnost. Ako je zbog toga dobio nagradu za književnost (za književnost!), Nobelov komitet je načisto pukô. 



Benedeto Kroče je lepo sročio: "Slika nije vrednija ako je na njoj general umesto običnog vojnika." Dakle, glavna caka nije u tome ŠTA je umetnik rekao već KAKO je to uradio.


Budući da niko sa sigurnošću ne može da kaže koja je kvaka za dobijanje Nobelove nagrade za književnost (geografska zastupljenost, promovisanje malih ili nepoznatih književnosti...), usudiću se da verujem kako je stvarno bitna - književnost. E, sad, što je neko višestruko talentovan pa je istovremeno i književnik i muzičar, kod mene mu je samo plus, ali izgleda da se to posmatra kao minus. Svako u svoj tor i tišina! Nema mešanja, svakom je nalepljena etiketa ko je i šta je, da se ne pogubimo u ovom mraku od života.


Opšte mišljenje, a pogotovo nagrade, ne moraju ništa da znače, i to je neka vrsta etikete: ovo je ocenjeno kao odlično, i to mora da ti se svidi jer, ako ti se ne svidi, ti si, čoveče - glup! Dobro, glupa sam za "Malog princa". I već pomenuti Tolstoj je bio glup glede Šekspira, napisao je traktat o besmislu u "Kralju Liru".


Najgori su kvaziintelektualci koji cene samo "prave vrednosti". Plakali su kao kiša kad je umro Bouvi, sve utrkujući se ko će biti očajniji, da se slučajno ne zaboravi kako su i oni bili ožalošćeni. Ne sumnjam da su ga voleli i slušali, ali tolike naricaljke s lirskim elementima - da čoveku pozli. Za Šabana Bajramovića su se zainteresovali tek kad su mu džezeri odali počast pozivajući ga da s njima nastupa, posle i ostali. Svi su najednom bili zaljubljeni u njega. Dotle, Šaban je bio samo - šaban. Još gore - ciganski šaban.


Ako ste pretendent na "ispravno vrednovanje", držite se Kantovog razmišljanja o estetici. Ipak, i tu postoji problem - morate da se udubite u ono što gledate, čitate, slušate... I da se prepustite, pa ćete znati pravilno da ocenite. Nažalost, tad se može desiti da upadnete u "pogrešno" društvo, kao primerak analize Molove "Psihologija kiča - umetnost sreće". To nikome ne odgovara, zar ne?




среда, 28. септембар 2016.

Iz vodičkih dana (kako lepe reči mogu da budu i bezobrazne)


U ruskom jeziku je naziv za ženski polni organ пизда ili манда. Prvu reč ne treba prevoditi, ista je i kod nas, mada je mi češće koristimo za karakternu osobinu, odnosno karakternu slabost, bolje reći - jad. Međutim, ova druga je češće u upotrebi, a nama je posebno zanimljiva jer imamo neretko prezime Mandić, nastalo od ženskog imena Manda, koje se danas retko daje devojčicama, ali je nekad bilo vrlo popularno.

I bez velike mašte može se pretpostaviti kako Rusi reaguju na prezime Mandić, a tek na ime Manda... Kad sam bila turistički vodič u Yugotours-u prisustvovala sam i neprijatnostima i smejanju i smejuljenju i namigivanju i svačemu kad se neka devojka, ne znajući šta njeno pezime znači na ruskom, uljudno predstavi: "Mandić." Ruskinje još mogu da pokažu i sažaljenje, ali i one se uglavnom smeju, bez imalo ženske solidarnosti.

Imam poznanicu u Moskvi koja se, jadna, preziva - Šupikova, što bi u prevodu bilo: Dupetić. Smešno je, ali ipak je nekako blaže nego da se preziva Pizdić ili Pičkić (u slobodnom prevodu).

Kad god sam s grupom od 40 Rusa dolazila u Zagreb, nikad nisam bila sigurna šta će se tačno desiti, jedino sam znala da će se nešto desiti kad im lokalni vodič ispriča priču o Manduševcu, u strogom centru grada, izvoru na Trgu bana Jelačića. Legenda ide ovako: devojku po imenu Manda (tu Rusi počinju da se zgledaju, ako se već ne smeju grohotom) iznemogli vojnik zamolio je za malo vode, a ona je zagrebala po zemlji i voda je potekla, pa su tako i Manduševac i Zagreb dobili ime. Koliko puta sam čula: "Dala mu vode, nije nešto drugo, a-ha-ha-ha..." Smejanje je bilo obavezno, ponekad i toliko glasno da su se meštani samo zgledali i verovatno mislili: "Kakav nenormalan narod!" Blesavo je delovalo sa strane - vodič im pripoveda jednu lepu priču, a oni prolupali, previjaju se od smeha. I to njih 40.

Manduševac nije bio ništa u odnosu na odlazak na Plitvice, pogotovo ako noće u Borju. Taj kamp (nekad bilo, valjda je i sada tako) ima kućice, male brvnare s punom udobnošću. Lepo izgledaju, pogotovo što se kućice zovu po lokalnim ženskim imenima: Joka, Ika, Jovanka... i obavezno - Manda. Mala napomena - nekad su u ovom kraju živeli Srbi, pa otud i ovakva imena; sad Srba ovde više nema, možda su i nazivi promenjeni (teško da je ostala kućica s imenom Jovanka, na primer). I ne samo da su kućice imale imena, sa sve tablom gde je velikim slovima ispisano kako se zove, nego su do kućica postojali i putokazi, takođe ispisani velikim slovima, da se lepo vidi, da se turisti ne izgube. Da li je neko od Rusa hteo u Mandu? Naravno - niko! Ako putujemo ruskim autobusom, jadni vozači, dok parkiraju autobus, stignu taman da uzmu preostali ključ i ne mogu ništa da biraju. Njima obično zapadne Manda. Tabla s imenom bude slomljena, čak i putokaz. Oni koji su bili u Mandi (čitaj: vozači) predmet su sprdnje do kraja putovanja. Vodiči, svi odreda, pa i ja, uvek se ponašaju profesionalno - bez smejanja. Profesionalno ne ulaze ni u Mandu - to je bila kućica predviđena za četiri osobe. Samo iz tog razloga, majkemi. 

A kako se na ruskom kaže muški polni organ? Пенис ili хер ili хуй. Najkorišćenija psovka je Пошел на хуй (prevod nije potreban). U vezi s ovim rečima nije bilo toliko anegdota, ali bilo je opasno izgovoriti i samo "hu", nedajbože. 

Da malo uozbiljim stvari, makar da oni koji uče ruski obogate rečnik. Ubedljivo najviše sinonima za te "bezobrazne" delove tela ima - zadnjica. U srpskom su sinonimi: dupe, stražnjica, šupak, guza... sa svim podvarijantama značenja.

U ruskom za "debelo meso" imamo lingvistički švedski sto:

задница - zadnjica, stražnjica;

зад - dupe, zadnjica (bukvalno - ono što je pozadi);

ягодицы - guzovi;

попка - dupe, ali samo dečje, mi nemamo adekvatan prevod za ovu reč - moglo bi "guza" samo uz kreveljenje, da se dočara kako se radi o detetu;

батокс - dupe (ponekad je sinonim za debelo parče mesa);

шупик - dupe, zadnjica, šupak (verovatno je isti koren, možda i iz staroslovenskog); ali češće se koristi u prenesenom značenju za nekog ko je prost ili glup, ili i jedno i drugo)

жопа - podsmešljiv naziv za zadnjicu, ali i simpatičan; ponekad je nadimak punačkih momaka;

ишак - dupe, ali više kao augmentativ dupište; takođe i sinonim za reč осёл - magarac; koristi se i u značenju - budala, budaletina;

i tako dalje, i tako dalje. Sigurno postoji još sinonima.


среда, 31. август 2016.

Novi Pavlik Morozov (akcija prijavljivanja komšije koji izdaje stan)

Dok sam radila u školi, deca su verovatno prepisivala na mojim kontrolnim zadacima ko blesava, nisam tako revnosno ni gledala, ako zanemarimo da ni po prirodi nemam neke uhoditeljske sklonosti. Nije mi bilo ni važno jer sam uglavnom tačno znala kakvim znanjem ko raspolaže, što se pokazivalo na usmenom odgovaranju. Te "pismene" ocene bile su obavezne, pa su mogle da se poprave, ali i da se pokvare. Međutim, bile su mi izuzetno važne zbog dece koju nisam želela da ispitujem usmeno. Pre svega mislim na one s ograničenim sposobnostima. Ne radi se o učenju ili neučenju, jednostavno - takvo dete može da uči koliko hoće, opet nema pojma.

Takav je bio i M. Kad se samo setim koliko smo se mučili s upravnim i neupravnim govorom, da jedno preoblikuje u drugo. Naučio je da rečenicu s upravnim govorom Marko me pita: "Šta radiš?" prebaci u neupravni govor Marko me pita šta radim. Naučio je i obratno, da iz neupravnog prebaci u upravni govor. Ja sva ponosna, eto, savladao je nešto iz gradiva, na sledećem testu imaće jedan siguran bod. Prošlo neko vreme, ja mu opet postavim isti zadatak, s drugom rečenicom, a on - ni makac. "Kako ne znaš, radio si to", a on meni: "Uh, pa to je prošlo, pitali ste me to i dobio sam ocenu." I sad ja njega moram da ispitujem usmeno ako slučajno na kontrolnom dobije keca! Unapred mi je muka, molim se da dobije kakvu-takvu dvojčicu, da ne maltretiram ni njega ni sebe.

Počeo kontrolni, spazim da petlja oko ceduljica i ponadam se da će umeti da prepiše šta mu treba da dobije pozitivnu ocenu, i obostrano se spasemo usmenog horora. Krenem između redova, njemu leđima okrenuta, kao ne vidim da mulja, unapred srećna zbog njegovog "uspeha".

Utom drugi učenik poče da me doziva: "Nastavnice, nastavnice...", ja brzo pritrčim da vidim šta je, kad me on presrete rečima, izgovorenim glasno: "M. prepisuje!" Čuo je ceo razred, i svi su na trenutak zastali s radom. Krv mi je jurnula u glavu od besa: "Kako smeš drugima da smetaš glasnim govorom?! Pusti druge da rade. Je l' tebe neko nešto pitao? Što se ne baviš svojim zadatkom nego ometaš druge?!" Imala sam želju da ga zgromim! Pomislila sam: "Kakva ćeš ti pizda biti kad odrasteš! Drukara, govnarčina, slabić..." Postao je policajac. Moglo se i pretpostaviti. A M. sam morala da ispitujem usmeno jer je dobio jedinicu. Nije moglo ni jedan plus, ni na mišiće.

Pavlik Morozov s razredom
Taj drugi učenik je po meri ove države uzoran građanin, divota jedna od podanika. Verovatno na takav profil računa vlast (čitaj: Poreska uprava) koja je štampala flajer s tekstom: "Neprijavljivanje prihoda je poreski prekršaj! Podnesi prijavu!", povodom izdavanja stanova i soba. Neverovatno liči na sovjetske propagandne letke iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka kad su "molili" građane da prijavljuju one koji su imali zalihe hrane u kući, odnosno nisu davali sve u kolhoz. I tad se desio Pavlik Morozov. Simbol zatiranja svega čovečnog u ljudima.

Pavlik je dečak koji je s 12 godina, 1931, prijavio svog oca da sa seljacima priča o tome kako kolektivizacija i nije tako dobra. Otac je bio učesnik revolucije, komunista. Verovatno je lajao protiv vlasti, kao i svi normalni ljudi potpuno slobodno u okviru porodice. Nije mogao da pretpostavi da će ga rođeno dete prijaviti. Po školama, čak i u najmlađem uzrastu, deci su govorili da je njihova dužnost da prijave sve što nije u duhu komunizma, makar se radilo i o njihovima najrođenijima jer - šta je važnije od istine? Represivan Staljinov režim održavao se na strahu i opštoj špijunaži, gde je svako mogao da potkaže koga god hoće jer - šta je važnije od istine? Tako i naša država oličena u Poreskoj upravi radi ispravnu stvar jer - šta je važnije od istine? Pride, možda nekog ubede da će drukanjem uraditi dobro delo.

Po prijavi Pavlika, njegov otac je osuđen na deset godina subirskog progonstva, a dečak je postao nacionalni junak. Štampane su marke s njegovim likom, škole su dobijale njegovo ime, podizali su mu spomenike... Posvećene su mi i neke pesme, bio je inspiracija za slike, komponovana je jedna opera heroju pioniru u čast. Da se čovek sledi od užasa!

Pavlik Morozov, Nikita Čebakov, 1952.
Manje je poznata kasnija sudbina Pavlika Morozova - vrlo brzo posle suđenja pronađen je mrtav, za ubistvo su optuženi deda i još neki rođaci koji su, naravno, streljani, a verovatnije je da se dečak ubio nesrećnim slučajem igrajući se pištoljem koji je dobio kao nagradu za svoje herojstvo, ljubav prema Staljinu i Komunističkoj partiji (koji su važniji od oca). Eto, to je slika deteta-heroja orvelovskog tipa. Veliki brat kod nas više nije ni književnost ni rijaliti s TV, polako će postati zbilja. Ako uspe ovo s istinoljubivim potkazivanjem, jurišnim korakom hrlimo u Orvelovu Okeaniju iz 1984. 

недеља, 17. јул 2016.

Sprache zum Mitnehmen - jezik "za poneti"


Pre nekog vremena dobijem tekst za lektorisanje (ko ne razume - za lektorisati) s preporukama knjiga za čitanje tokom leta. U stvari, bile su to preporuke za razne vrste odmora, pa su preporuke bile podeljene na rubrike s uputstvima i savetima, a poslednja rubrika zvala se: Za čitati. Pobogu! 

Sve je počelo s "kafom za poneti", bukvalnim prevodom nemačkog Kaffee zum Mitnehmen i engleskog Coffee to go. Istini za volju, konstrukcija je original nemački model, u engleskom se češće koristi predlog + gerund (ono s "ing" na kraju) koji se ionako prevodi kao glagolska imenica (što može i bukvalno da se prevede na srpski).

Sintagma "za poneti" verovatno je prvi put korišćena kao simpatična šala. Više nije šala, nikome ne smeta kad vidi tablu "Kafa za poneti" ispred kafića. Predlog + glagol u srpskom jeziku nije uobičajena praksa, bar nije kad su tako odvojeni. Uobičajeno je da se predlog ispred glagola stopi s njim i dobijemo - novi glagol. Uzeću za primer ovaj predlog "za":
za + vući (zavući),
za + pevati (zapevati),
za + lutati (zalutati),
za + voditi (zavoditi)...

Uporedimo to s nemačkim:
zu - u, prema;
mit - sa;
nehmen - uzeti;
mitnehmen - poneti. 

Sad ćemo obratiti pažnju na mitnehmen i Mitnehmen. U čemu je razlika? Budući da pedantni Nemci imenice pišu velikim slovom (da se slučajno ne pobrkaju vrste reči), a predlog zum (ovo "m" upućuje na dativ) ne može nikako ispred glagola, opet bi i bukvalno trebalo "glagol" prevesti kao imenicu. Nek je imenica glagolska, ali je - imenica!

A ako nam je potrebno "za" u značenju namene (što je slučaj s ovom nesrećnom kafom), onda je bolje koristiti, što je našem jeziku uostalom i prirođeno, glagolsku imenicu: za vuču (vučenje), za pevanje, za lutanje, za vođenje... Koliko se "za poneti" uvuklo u jezik, kao buva u gaće, vidi se i po tome što bi nam pravilna sintagma "kafa za nošenje" delovala u najmanju ruku čudno. 

Ipak, paraju uši ostali slučajevi sa "za":
za očekivati (sve češće se čuje, a bolje je, i lakše, i lepše: očekivano je),
za razmisliti (za razmišljanje, razmisliću, -ćeš, -će, -ćemo...),
za poludeti (poludeću, -ćeš, -će, -ćemo...)...

Novine imaju svoj stil, publicistički, i trebalo bi da prate svakodnevni govor, zato se ponekad namerno, svesno, pri zdravoj svesti i koliko-toliko čistoj pameti ogrešim o pravopis, i, kad god postoji kolokvijalan a nepravilan izraz, u lekturi se pre opredelim za njega nego za ispravan. Tu nema mesta purizmu (slobodan prevod: jezičkom nacizmu). Ko zna - možda će upravo to što je danas pravopisno nepravilno već sutra biti usvojeno kao pravilno. Sve te knjige koje propisuju gramatičku i pravopisnu normu trebalo bi da se usklađuju sa svakodnevnim govorom.

A u svakodnevnom govoru - "nema šta nema". Samo budala očekuje da svi govorimo kao da pišemo knjigu, ali nije u tome kvaka. Svakodnevni govor unapređuje jezik jer ga "čisti" od svega što se ne koristi i obogaćuje ga novim rečima i izrazima. Kvaka je u tome što može i te kako da ga unakazi po principu "videla žaba da konja potkivaju, pa i ona digla nogu". Neki se prave pametni, boluju od dubokoumnih izraza... koji i ne smetaju toliko kad im je značenje pravilno upotrebljeno, ali, nažalost, često nije. Da li vam zasmeta, na primer - "najoptimalnije"? Možda je neko nekad upotrebio "najoptimalnije" kao štos da kaže kako je nešto najbolje-najbolje, međutim, omaklo se pa ostalo, a više nije štos. "Optimalno" znači: najbolje moguće.

Jedva sam naučila da ne prevrćem očima na kafu koja je "zum Mitnehmen" ili "to go", ali ne mogu da se priviknem na knjige "za čitati" a da mi stanje nije "za poludeti".

*Neke jezičke nedoumice (u vezi s nemačkim i engleskim jezikom) razrešila mi je Dragana Amarilis. Hvala!

четвртак, 10. март 2016.

"Spektra" - 007 još jednom u akciji

Za sve postoji prvi put, pa ću tako i ja, izraziti neljubitelj avantura agenta 007, pisati o poslednjem filmu iz serijala - "Spektri". Izuzev onog što je svima poznato, makar i da nijedan jedini film iz ove serije nisu pogledali, znam i ja: Šon Koneri, razni drugi glumci, glumice sve same lepotice, nekakva tehnička dostignuća... i, naravno, 007 je uvek u pravu i na kraju sve pobedi. Ne lezi, vraže, drugarica s kojom idem u pozorište, bioskop, na koncerte... moja Buba, obožava ovog engleskog džentlmena.

Pre nego što smo gledale film, obavestila me je da je prethodni film ove franšize, u odnosu na ranije, imao veliku novotariju: dotakao se detinjstva 007, naravno tužnog, zatim, dotakao se i nekih poroka besprekornog džentlmena - alkoholizma, pa i malo nakrivljenog patriotizma. Nije mi do kraja objasnila, možda sam i ja glupa da shvatim u čemu se to tačno ogledalo, ali mi je njena primedba: "Znaš, nisam navikla da Džemsa Bonda doživljavam emotivno, samo fascinirano" nagovestila o čemu se radi. Stekla sam utisak da liči na tinejdžerku koja obožava idola dok joj je poster na zidu, a onda, kad ga uživo upozna, i vidi da i on može da bude slinav, da lupeta ili je jednostavno nevaspitan, nađe se u čudu. Zato su Bubina očekivanja od ovog filma bila presudna - da li da ga obožava i dalje ili da dosadašnje obožavanje pripiše gresima nestašne i nezrele mladosti. 

S Danijelom Krejgom započinje nova epoha 007, svi kažu. Meni je ovo bio film kao i svaki drugi akcioni, s tim što su ponekad akcije sasvim nepotrebne, nemaju dramaturško opravdanje, a ponekad su bile i nelogične i prenapadne. Ali, dobro, šta ja znam, valjda obožavaoci njegovog lika i dela to očekuju, valjda je to ono nešto što Džemsa Bonda, agenta 007 čini takvim kakav jeste, kao neki znak raspoznavanja. Što bi se reklo - arhetip.

Borba između dobra i zla nije više borba između Zapada i Istoka, Amerike i Rusije... sad je neprijatelj "zli čika koji želi da vlada informacijama" a pri tom je neko ko ima veze s porodičnom istorijom. To je bilo sasvim neuko postavljeno. Da li su njih dvojica uslovne braće rasli u jednoj kući, ali svako u svom kavezu? Naravno, mogu oni da budu različiti po svemu i da su najrođenija braća, ali "lepak" porodice i zajedničkog odrastanja mora makar nekako da bude prisutan, makar latentno, makar samo da provejava. Ovde ga nema ni na vidiku. Dramaturški, čak ni sam Bond nema empatiju prema "bratstvu", kako tek da je stekne gledalac... Tanko. Pretanko.

Posebna stavka - Monika Beluči. Čovek iza mene reče: "I to je to - Monika Beluči." Šteta što ne mogu da prenesem ton glasa, ali zvučalo je kao: "Vi to mene malo zajebavate?" Kakva je bila reklama, i ja sam očekivala ko zna šta od njene uloge, i isto bih rekla kao i ovaj sapatnik u bioskopu. Ipak, to je jedina scena erotike u celoj "Spektri". Znam, bilo ih je još, ali jedino ova erotična stvarno je - erotična.

Druga dama, u stvari prva u filmu - Lea Sedu, u nekoliko navrata je menjala garderobu i lični opis dok lupiš dlanom o dlan. Svako žensko čeljade trebalo bi da se na ovo smeje grohotom. Samo za frizuru potrebno joj je, u idealnm uslovima i pri fantastičnoj brzini, makar 15 minuta. O haljini, cipelama, šminki... Ma, idi, begaj, to je bilo urnebesno smešno.

Akcione scene... Nisam stručnjak, ali ovo je tipičan američki filmski model za osobe sa smanjenim intelektualnim mogućnostima. Otkad sam u nekom filmu gledala Švarcenegera koji izlazi živ, zdrav, u jednom komadu, iz okršaja sa sedamnaestoricom(!) napadača, a pri tom svi odreda u rukama imaju neko hladno ili vatreno oružje, sasvim sam ravnodušna na "specijalne efekte". U rangu su video-igara, onih "pucačkih", za sasvim malu decu. Ovde nisam brojala napadače po scenama, bila sam u bioskopu pa nisam mogla da vraćam film i brojim, ali opravdano sumnjam da su brojevi srazmerni. 

Izađosmo nas dve iz Doma sindikata. Na Bubino pitanje: "I?", odgovor je bio: "Ovaj Danijel Krejg stvarno je... super frajer!" Gleda me Buba kao da sam pala s Marsa, i kaže posle pauze: "Ma, ti to ne razumeš!"

недеља, 3. јануар 2016.

Išla Mileva preko Smedereva

Nije baš da volim na zaobilazan način da govorim ono što mislim, naprotiv. Moji prijatelji će reći da sam direktna, i jesam takva. Međutim, jedno je kad govorite šta mislite, a sasvim drugo kad namerno želite nešto da preskočite. I to je direktno - namerno želite da budete "Mileva što ide preko Smedereva".

Jedna moja prijateljica je davnih osamdesetih isto to rekla za muža. Kaže ona: "Kad ga nema cele noći, pa dođe ujutro, i ja ga sva zabrinuta pitam šta se desilo, što se nije makar javio (u to vreme nisu postojali mobilni telefoni), ako mi ništa ne kaže, znam da je imao nezgodu u saobraćaju, ako kaže da je imao nezgodu u saobraćaju sa sve plaćanjem kazne, onda je skembao kola, ako kaže da je skembao kola, onda znam da se celu noć kartao, ako kaže da se kartao i napravio dug, onda je bio u švaleraciji..." "A ako kaže da je bio u švaleraciji?" "Nismo još dotle došli, ne smem ni da pomislim šta bi tad bilo stvarno."

Otprilike tako nekako i ja - kažem manje nego što jeste ili kažem sa zakašnjenjem ili najčešće kažem nešto sasvim drugo, po sistemu "da se Vlasi ne dosete". S mnogim ljudima sam prekidala odnose u nekom trenutku koji izgleda kao ključan, da sam se naljutila zato što se tad desilo to i to ili je neko nekom rekao to i to, ali nije. To je u stvari samo najzgodniji momenat da prekinemo zajedničku karijeru, a odluka je pala mnogo pre toga. Znam da zvuči nelogično i da je, u krajnjoj liniji, glupo, ali tako je. Razlog? Verovatno leži u tome što ne želim da "neprijatelj" zna kako me je povredio. U prvom trenutku, kad progutam "žabu" trudeći se da ostanem dostojanstvena, jedva stojim na nogama, ali se držim uspravno. Čak se i smeškam i ponašam se kao da ništa nije neobično. Ali, od tog momenta stavila sam tačku, mada želim da izgleda kao tri tačke ("Ma, šalimo se"). Posle mesec, dva, tri... godinu, dve... biće konačna tačka.

Primera ima bezbroj. Davnih dana, još u srednjoj školi, nazovidrugarica je prokomentarisala moj nastup u predstavi u Domu omladine: "Bila si super. Ali niko ne tapše. Ja sam se baš trudila da im se svidiš, pljeskala sam kao luda." Ništa strašno u njenim rečima, zar ne? Ali strašno je što nisu bile tačne jer je aplauz bio fenomenalan. Čak smo s tom predstavom ("Šašava knjiga" Mike Antića) nastupali i na drugim mestima, a ja sam dobila pohvalu na takmičenju amaterskih pozorišta.

Gledala sam je sa smeškom, i prvo sam pomislila: "Koliko si ti zlobna, kako li spavaš?", ali sam glasno rekla: "Šta bih ja bez tebe! Hvala." Posle tog komentara, bila je mrtva za mene, ali sam prestala s njom da govorim tek dve godine kasnije, kad mi je rekla kako mi je momak debeo i mator. Jeste, bio je debeo, i stariji sedam godina, ali sam joj odbrusila da je se to ne tiče i - završile smo. Ona je ostala u ubeđenju da sam toliko zaljubljena da ne vidim njegovu debljinu i "starost", pa sam se naljutila. Pojma nema. Za momka me nije uopšte naljutila, bilo je čak i simpatično, da ne govorim što je bilo tačno. Ja sam još pamtila kako se ona "trudila da se svidim publici".

Videla sam je ponovo za 30 i 35 godina mature. Ostarila i nije se opametila, a ni oplemenila. Ostala je ista zloća kakva je i bila. Pošto sam joj se nasmejala, želeći da mi niko i ništa ne poremeti provod s generacijom, pogotovo neprijatne stvari koje su se desile pre sto godina i trebalo bi ih zaboraviti, prišla mi je za poslednju proslavu i onako zaverenički me pitala: "Da nemaš nekog švalera? Sijaš." "Kako nemam? Nekoliko. 'Oćeš i tebi jednog da u'vatim?" Nebitna je, ali je etalon zlobnika. Njima nije poželjno reći kad vas povrede, to mora da bude odloženo zarad duševnog mira. Između ostalog, sad je deeebeeela. Šta li bi mi rekla da kojim slučajem izgledam kao ona? Nastavila sam da igram i pevam sa svojima, a ona se vratila na mesto s kog može očima kopca da posmatra ove što se "ludiraju". 

I kad želite da zaboravite ružne stvari, neprijatne ljude, glupave situacije... i date im neko novo ruho, lepše, otmenije, vedrije... loše osobe vas vrate u rikverc i postane vam jasno da ste donosili ispravne odluke koliko god da ste bili mladi i nezreli. Ponašanje "ide Mileva preko Smedereva" nekad je i opravdano. Nisu svi zaslužili da im objasnite kako stoje stvari.

уторак, 22. децембар 2015.

Antiprotivna pozicija

Pre neki dan na fejsu jedna prijateljica i mene je stavila pod one koji su joj ulepšali odlazeću godinu, pa za mene napisa: "... uprkos mnogo neslaganja u mišljenju, predivna, poštena, prava drugarica..." 

Naterala me je na razmišljanje. Opet i ponovo - ista tema. Zašto sam uvek nekako antiprotivna? Pisala sam već o tome kako ne mogu ni u jednu grupu da se svrstam, ni sa kim se u potpunosti ne slažem. Dobro, to i nije tako strašno, možda je čak i odlično, ali... Uvek sam u manjini i uvek protiv neke opšte struje. 

Pitam se da li je to stvar genetike. U mojoj porodici uvek smo nekako išli protivno toku. Možda je najbolji primer deda-stric Brana, njemu sam posvetila jedan post ovde na blogu, poodavno. On je pre Drugog svetskog rata bio u SKOJ, tokom rata ilegalac, za šta se saznalo tek posle rata. Sin iz dobrostojeće građanske porodice nije bio prosečan član te organizacije, a i izlagao se velikom riziku. Onda se posle rata, kad su svi hrlili u KPJ - ispisao. Rekao je da nije video toliko lopova i lažova na jednom mestu i neće da bude deo te šarene laže. Pedesetih, kad je u Nemačkoj bila strašna nemaština, on je tamo otišao kod ujaka. Šezdesetih, kad su svi navalili u Nemačku, deda Brana se - vratio. Pravi izdanak Trifunovića.


Preci moje FB prijateljice bili su partizani. Od mojih niko nije bio ni u kakvoj vojsci tokom Drugog rata. Što uopšte ne znači da nisu bili antifašisti. Ali... Ali, trojica deda-stričeva 1941. s kraljem su otišli u Englesku i nikad više nisu mogli ni da se vrate. Njihov najmlađi brat je deda Brana. Posle rata, budući da je prababa bila Nemica, dobro smo osetili "komunističku pravdu" i kako je to kad "nisi isti". Prijateljica, naravno, veliča to vreme, a ja jednostavno ne mogu da se složim s njom. I dopada joj se onaj vođa iz tog vremena, Zli Zagorac. Ja ga smatram za najvećeg krivca svih ratova koji su se desili devedesetih zbog falsifikovanja istorije i još koječega. Ratovi su nekako prirodan sled događaja njegovog zabašurivanja pravih zločina, fabrikovanja laži, ubijanja nevinih i guranja pod tepih konkretnih problema. Da se ratovi nisu desili devedesetih, desili bi se kasnije, kad-tad svakako bi se desili. I dok je bio živ, bio mi je odvratan. Sve je pooduzimao mojoj porodici, i to je kao bilo u redu. Ipak, to vreme pamtim kao lepo, svakom je lepa mladost. Nije zasluga Zlog Zagorca niti "pravednih" komunista, onih što su zauzeli vile na Dedinju i spavali s cokulama na nogama i mašinkama pod jastukom. 

S mamine strane... Deda je prešao Albaniju, i o tome sam pisala ovde. Ali... Bio je nemački đak, i iako su mu Nemci bili neprijatelji, bio im je naklonjen, poštovao je njihovu kulturu, voleo njihovu književnost, muziku, disciplinu i urednost, i do kraja života dobijao nemačku dnevnu štampu. Stizala je vozom, lično za njega. Mogu samo da pretpostavim s kakvim su ga zaprepašćenjem gledali u Vranju kad počne sa simpatijama da priča o Nemcima i Nemačkoj. A nana, njegova žena, obožavala je Francuze, kako bi ona govorila - "spasioce". Zaplakala bi se kad čuje "Kreće se lađa francuska", na šta bi deda odbrusio: "Belosvetske bitange." Nije mogao da ih smisli, pa su u kući bila dva tabora: francuski i nemački. Deda mi je ulivao više poverenja.

I tako, nastavljam porodičnu karakteristiku antiprotivnosti s obe strane familije - kad su svi bili oduševljeni socijalizmom, ja nisam; kad su svi obožavali Zlog Zagorca, ja nisam, naprotiv; kad su svi bili zabrinuti Srbi i pisali srBski, ja nisam; kad svi dele "evropske vrednosti", meni se gade; kad svi pljuju po Srbiji, meni se neće (žao mi je ove zemlje i njenih građana)... Da ne pominjem što prezirem bilo kakvo kolektivno delovanje po sistemu "kud svi Turcu, tu i mali Mujo" - liči mi na linčovanje. Neću da učestvujem u tome. Uvek protiv struje, uvek u manjini, a kako je tek naporno i obeshrabrujuće što skoro svaki put treba da prevodim šta stvarno mislim jer ljudi učitavaju svoju percepciju u ono što govorite više nego što vas slušaju. Ko bi očekivao od čoveka koji pređe Albaniju da s uvažavanjem govori o Nemcima? Ili da ratni skojevac neće da uzme člansku kartu KPJ kad to više ne predstavlja nikakvu opasnost? Ili od potomka takvih ljudi, odnosno mene, koja zazirem od Rusije, da Evropu smatram trulom? Ne, nemoguće - il' si za Ruse il' si za Amere! Smeste te u fioku, pa sve iščitavaju iz svoje vizure.

Sa FB prijateljicom je to, bar mislim, počelo njenom objavom na fejsu o Hilari Klinton, koju ona, vidi se, vrlo ceni. Napišem ja tu šta meni predstavlja debelguza spodoba, moderni Sotona u obliku Prve dame i pretendentkinja na predsedničko mesto u SAD. Sledeći je bio Dežulović. Kao što ona ima pravo da ga veliča i ne nađe mu nijednu manu, tako i ja imam pravo da mi se dotični folirant smuči. Onda je počela da iznosi neke druge komentare iz kojih se, jasno kao dan, videlo da podrazmeva gde "pripadam". Skrenem joj pažnju da je to na granici uvrede i da nikakve veze nema sa mnom, pa se ona izvini. Videlo se da je iskreno, zato je i smatram prijateljicom. Imamo pravo na različito mišljenje, s tim što stalno treba preispitivati da li zaista znamo šta je čije mišljenje. Bar se ja preispitujem. Nema crno-bele slike. Niti treba da bude crno-bela.

A FB prijateljica je sjajna - ono što radi, radi izuzetno, i mnogo je simpatična.

субота, 28. новембар 2015.

Želim da živim do kraja života

Nedavno mi je bio rođendan, pedeset i šesti. Kažu da dame kriju godine, a ja se ne bih složila s tim. Ne samo da ih ja ne krijem, nego i sve pripadnice ženskog pola koje me okružuju, i one starije od mene, lepo kažu koliko im je godina i kad ne popunjavaju formulare s obaveznom stavkom - godina rođenja. Što reče jedna moja drugarica: "Kako je glupo da kažeš kako ti je 45, iako si deset godina starija! Bolje da kažeš kako ti je 65, pa da svi urliknu: 'Kako dobro izgledate!'" U principu, to je sva mudrost ako krijete godine zbog izgleda. Dakle, bolje recite da vam je više i sve ostavite otvorenih usta. U suprotnom će vas žaliti kako loše izgledate "za svoje godine".

Vrlo sam zadovoljna svojom brojkom - 56. To je samo još četiri godine do onih koje priželjkujem - 60. Na tu moju izjavu, da jedva čekam da napunim 60, kaže mi druga drugarica: "Ne seri!" Vidim da mi ne veruje, pa sam morala da joj obrazložim: "Stvarno jedva čekam da napunim 60. Si luda, zaboravljaš da se u tim godinama ide u penziju? Imam nameru da nastavim sve isto kao i do sada, jedino što ću imati penziju, a to je super: radiću i dalje, ali primaću neku sumu, kakva je da je, svaki mesec, i bar ću znati na šta mogu da računam. A povlašćena vožnja? A onaj 'penzionerski dan' u samoposlugama? A posebne akcije za penzose?" Nabrajala sam joj sve i svašta, što realno sobom donosi penzija, tako da mi je na kraju rekla: "Da znaš da si u pravu!" Ti će mi kažeš? Jašta sam u pravu.

E, sad, drugo je pitanje što se možda nekome neće svideti moje preferiranje kratkih suknji, odlasci na raftinge i slične stvari koje "nisu u skladu s mojim godinama". Za to mi se fućka. Ako idem u penziju, uopšte nemam nameru da se živa ukopam. Naprotiv! Imam velike planove za to vreme posle 60. Ako još budem "zdrava u glavu" radiću kao što i sada radim. A ako budem imala sredstava, tek nameravam da se naputujem. Nisam ostvarila životni san - da posetim Boliviju i Indiju. Sad nemam vremena i "nemam vremena", pa sam to ostavila za penzionerske dane.

Pošto sam završila ljubavničku karijeru, a i prijateljâ sam stekla za dva-tri života, uopšte me više nije briga da li ću se nekome svideti. Izgledaću kako hoću. A želim da izgledam lepo. Ako uzmete u obzir ono što sam prethodno napisala, to znači da mi je stalo do lepe garderobe i lepog izgleda samo zato što sam esteta, ni o kakvom zavođenju nije reč. Volim da je oko mene i na meni i u meni sve lepo. Kad jedem, aranžiram i ono što mi je u tanjiru, važno mi je. Koliko god da sam gladna, ako mi neko ponudi sve nabacano i muljavo, da ne znam šta jedem, odmah me prođe glad. I ako ne prođe, ipak ne mogu da jedem. Kao ono kad si mrtav umoran i spava ti se, a ne možeš da zaspiš. Tako i ja ne mogu da jedem na zamazanom stolu, s neurednim tanjirom, kad mi daju krišku hleba veliku kao cigla... Ne mogu ni ako neko pored mene mljacka, smuči mi se. Važno mi je i da neko lepo govori. I da je park kojim se šetam lep. I da kafić u koji odem ima prijatnu atmosferu, lepo posuđe, enterijer... I da s kućne terase imam lep pogled (hvala Bogu, gledam Dunav, a na terasi cveća koliko hoćeš). I sad, ja takva, da mi bude nevažno kako izgledam... Važno mi je, i te kako mi je važno, ali mi je važno da se sebi svidim. Kome se ne sviđam, ne mora ni da me gleda. Dovoljno mi je da se sebi dopadam, ostalima ne moram, i zato - izgledaću kako JA hoću, lepo po mojim merilima.

Kad malo bolje razmislim, možda su mi planovi za "posle 60" možda i preambiciozni. Posao, putovanja, zabava, izgled, ručni rad (nameravam da se ubijam od pletenja, heklanja...)... Da li ću sve postići? Polako, nek ide redom, jedno po jedno. Do stote godine valjda ću uspeti. Ovo do sada sam sve "postizavala" i bez planiranja - škola, porodica, karijera, druženje... Desilo se, život mi jednostavno ide od ruke. Imam talenta da živim, do sada ništa nisam propustila. A kome se moje godine ne budu sviđale kad nastavim da živim i posle 60, nek me zaobiđe, nemam vremena za gubljenje, pogotovo neću da ga trošim na takve primerke ljudskog roda.

Jedva čekam taj 60. rođendan. Kako mi je žao što ne mogu da se napijem! A da ću praviti žurku, to se podrazumeva. Biće to "moja" žurka - ko me poznaje, zna i kako to izgleda. Živeli vi meni, i ja s vama!

* foto 1 - Veslam li veslam... i uživam! (rafting na Uni )
* foto 2 - I ovde veslam, ali ne uživam - prestigao nas je jedan čamac (rafting na Uni )