петак, 8. октобар 2010.

Istorija na Bojn način ("Zimski dvorac", Džon Bojn, Alnari)

Sasvim slučajno mi je ova knjiga dospela u ruke, i sklona sam da pomislim kako je ona pronašla mene a ne ja nju. Moram da priznam da volim romane sa istorijskom tematikom, kao što volim i kad ništa ne znam o autoru, pa onda nekako objektivnije sudim, bar se nadam.
Ako treba da dam ocenu od 1 do 10, ovaj roman zaslužuje jednu jaku šesticu ili slabu sedmicu, ali bi sigurno imao i bolju ocenu da se izdavačka kuća Alnari malo više potrudila oko priređivanja knjige.
Opšti utisak mnogo kvari očajna lektura, pri tom nikakve zamerke ne upućujem lektoru koji je potpisan. Kako i sama vrlo često radim taj posao, znam kako to kod nas ide - kad lektor završi, vrlo često mu uopšte ne daju da sravni tekst (da proveri da li su unesene sve ispravke), još češće i neko nešto doda ("ma, samo reč, šta to može da pokvari"), a ponekad su rokovi toliko kratki da nema šanse da se nešto uradi kako treba, kao što nema šanse ni za drugo čitanje. Ko ne zna o čemu se radi: prvo čitanje je najmerodavnije, a da bi uopšte mogao isti tekst drugi put da se pročita ili mora da prođe podosta vremena ili se daje nekom drugom, a ako taj neko drugi ne postoji, tekst ide na korekturu - proces pred samo štampanje). Šta god da je razlog, pa čak i da je lektor za sve kriv (a svi sebi daju za pravo da sve svale na njega), opet je izdavačka kuća ona koja daje završnu reč. Gospodo iz Alnarija, ovo je druga knjiga iz vaše kuće nad kojom se zgražavam, i ako i sa trećom bude isto, ne kupujem ništa više od vas. Možda vi zbog toga nećete da propadnete, ali gubite revnosnog čitaoca i reklamera. Kad biste samo znali koliko ljudi kupuje knjige po mom savetu, shvatili biste me ozbiljno. Onda oni dalje reklamiraju, i tako ide u krug. Počnite da radite svoj posao kako valja jer jednom nekog možete da prevarite, možda i dvaput, ali ako želite da trajete... nećete potrajati jer varate i fušerite. Ljudi nisu budale, pogotovo oni koji vole dobru literaturu. 
Da ne ispadne kako cepidlačim, ko god bude uzeo roman u ruke, na svakoj stranici će imati neku primedbu. I nije reč samo o slovnim greškama, već i o pravopisnim, pa i gramatičkim. Posle desete greške u vezi s padežima (!), prestala sam da brojim.
I još nešto je bitno u vezi sa ovim romanom, a nije književno pitanje - Zimski dvorac u celosti sam pročitala u prevozu. I Hiljadu čudesnih sunaca sam čitala uglavnom u prevozu, i Nacionalnost: vanzemaljac, i Lutajućeg Bokelja... ali sam ih završavala kod kuće. Zimskom sam sklopila korice u BG:vozu, negde između Vukovog spomenika i Pančevačkog mosta.
Šta je to što me je držalo da čitam dalje ovaj roman iako sam pomišljala da odustanem iz razloga koji se tiču jezika? Pre svega, interesantno vreme koje se opisuje, tema, lepo vođenje radnje i vrlo umešno kompoziciono sređena fabula. Naslovi poglavlja su godine, a ovde se počinje s 1981, s kojom se i završava. Kao pun krug koji opasuje epohu - od 1915. godine u Rusiji, preko kratke epizode u Parizu, pa do 1981. u Londonu. Notacija za knjigu bavi se samo 1915. godinom, kao prelomnom, jer je tad zaista početak  - šesnaestogodišnji Georgij Danilovič Jehmenjev, običan mužik iz običnog ruskog sela Kašina članu carske porodice spasava slučajno život i postaje heroj. Heroj je bio kratko, tek do Revolucije, ali to su godine u kojima stasava u čoveka i sve što se zgusnulo u te dve do tri godine određuje njegov kasniji život. Nažalost, ne mogu da otkrivam kraj, ali on u stvari zaokružuje celu priču i daje joj elemente trilera koji ipak nije dominantan, i ne treba da bude u štivu ove klase.
Pojam vremena nije toliko komplikovan (samo za objašnjavanje, ne za čitanje) u prustovskom smislu, ali mora da se postavi. Za razliku od Prusta, ovde imamo ujednačen ritam, kao na klackalici: prvo je moderno doba - 1981, pa onda ide poglavlje Princ Kašina (povratak u 1915. godinu), zatim sledi 1979, pa Zimski dvorac (1915/16), potom 1970... Nije čista retrospekcija, ali jeste naizmenična promena kraja radnje romana i njegovih početaka, s tim što moderno vreme ide unatraške, retrospektivno, a počeci hronološki. Sva poglavlja iz "ruskog perioda" imaju ime, a sve što se odnosi na vreme posle odlaska iz Rusije naslovljeno je samo godinama. Posle dva, možda i tri poglavlja slutite da će se ta vremena u jednom trenutku susresti, i normalno očekujete da to bude neka sredina, na primer četrdesete ili pedesete godine prošlog veka, ali kako roman odmiče tako se radnja ubrzava u sižejnom smislu, ne i po aktivnostima junaka. Po aktivnostima je upravo suprotno. Bogat unutrašnji život zamenjuje sirotinjsko ruho dnevnih događaja. I na kraju, u poslednjem poglavlju, susreću se oba vremena, i ono staro, ali sam odlazak iz Rusije, i ovo novo, koje u stvari znači kraj u svakom smislu, mada to poglavlje ima naziv kao i prvo - 1981. Pretpostavljam da je autor u startu imao nameru da uradi baš ovako, jer se "bode oči" nameće pitanje da li je svaki kraj u isto vreme i početak i da li je na samom početku ove storije, pa i svake druge, mogao da se nazre kraj? Iako je pitanje malo isforsirano, Džon Bojn ga je ipak neusiljeno izneo na sto - kao pregorelu šniclu koju pojedete jer se domaćin lepo osmehnuo, pa da mu ne kvarite raspoloženje i nipodaštavate trud. Činjenica je da u ovom romanu taj lep osmeh postoji, i da je sve uvijeno u fino pripovedačko ruho, pa se lako guta.
Još jedna vrlo bitna pohvala ide direktno autoru - osećaj za prostor i duh starih vremena, kao i za ruski mentalitet. Koliko mi je poznato, Džon Bojn je Irac. Opisi Petrogradskog dvorca i dvora, kao i običaji koji prate život Petrograđana, pa i kuća Ipatijevih, savršeno su verni. Ako je bio na tim mestima, pohvala što se potrudio, a ako nije, još veća pohvala što ima jaku imaginaciju i ume da se unese u duh i istorijsko vreme. Začudio me je opis okoline kuće Ipatijevih - tamo stvarno postoji šumarak preko puta, i maleno uzvišenje, iako je to kuća u jednoj gradskoj ulici; i zaista su prozori s leve strane više okrenuti ka dvorištu, a to se na osnovu fotografije ne može odmah uočiti.
Istorijske činjenice je verno preneo, ali je, bar po mom mišljenju, Raspućin mnogo mlak, a Jusupov previše raspustan. Porodica Romanovih, iako romansirana, odgovara u svakom pogledu ulozi koju je imala i u istoriji i u predstavama koje su kasnije o njima kružile, ali je autor uspešno izbegavao stereotipe. Naravno, ništa ne bi bilo tako zanimljivo da nema i nemoguće ljubavi! U startu je osuđena na propast, a kasnije se ispostavlja kao jedini mogući spas.
Poput Dime starijeg ispreda svoju priču Džon Bojn. Dok su jednom smena dinastija Valoa-Burbon bili glavna scena, a ljudi povezani s njima lep ukras koji svemu daje boju, ovde su Romanovi tek neizbežni ukras koji kasnije postaje glavni lik. Da biste ovo mogli da rastumačite, morate da pročitate Zimski dvorac. Ne očekujte Rat i mir, ali svakako ćete lepo provesti vreme uz ovo štivo.
I zaista, šta bi bilo da je stvarno ovako bilo? A možda i jeste?

15 коментара:

  1. Zove me sad drugarica kojoj se ne sviđa šta sam napisala o Alnariju: "Kako, pobogu, misliš - greše u padežima?"
    Lepo. Glavni junak je Georgij Danilovič Jehmenjev, i u vokativu je u celoj knjizi - Georgiju! Umesto da ostave: Georgij, kako bi i Rusi rekli, ili: Georgije, kako bismo mi rekli, oni umesto vokativa koriste dativ: Georgiju! To bi bilo kao da se meni neko obraća ili me doziva sa: Milji.
    "Milji, hoćeš li da budeš blagonaklonija prema Alnariju, kući koja izdaje zanimljive naslove?"
    "Neću, dok se ne poprave."
    Ili da na primer Marka dozivate sa: Marku, Milicu sa: Milici, Bosanku sa: Bosanki, Ivanu sa: Ivani, Dušana sa: Dušanu, Miodraga sa: Miodragu...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Draga Miljo,
      Naprotiv - vokativ imena koja se završavaju na -j, ć, lj, nj, đ upravo sistemski i po svim gramatičkim pravilima ima nastavak -u, i tu nije reč ni o kakvom dativu, uporedite sa vokativom:
      hej, Petroviću, Odiseju, učitelju, slavuju, kralju, zmaju...

      Избриши
  2. Upravo danas sam zavrsila citanje knjige i ostavila me je pod velikim utiskom. Pisac je savrseno docarao zivot na dvoru carske porodice. Kada sam zatvorila knjigu imala sam utisak da sam bila tamo. Veoma dirljivo stivo koje me je dovelo do ivice suza. Preporucujem svima, vredi procitati.
    A sto se tice gramatike, u pocetku mi je nekoliko gresaka upalo u oci, ali kasnije nekako sam se predustila i usla u pricu tako da ih nisam primecivala. Koliko vidim Vama je to profesionalna deformacija tako da razumem da su Vam ove greske bole oci.
    A ovo Georgiju ja misli da je to namerno uradeno, nekako je zvucnije.

    ОдговориИзбриши
  3. Dobro došli, ko god da ste!
    Knjigu svakako treba pročitati, inače ne bih ni pravila prikaz o njoj.
    A što se grešaka tiče, "...kasnije nekako sam se predustila i usla u pricu tako da ih nisam primecivala" - nesavesni izdavači upravo na to i računaju. Međutim, baš ta mala primedba o "prepuštanju" i čini da budem s razlogom kritički raspoložena prema Alnariju. Mnogi se upravo iz ovakvih knjiga uče pismenosti (pomislite samo na decu koja još idu u školu) i zato i imamo ovako žalosno stanje kakvo imamo. Ako uputstvo za rukovanje mikserom ima greške... shvatićete da tako kako je opisano aparat neće moći da radi, ali u romanu ćete to teže primetiti. Utoliko pre i treba ukazati na propuste.
    Meni pismenost jeste profesionalna deformacija, zato mi je i dužnost da skrenem pažnju na (nedopustive) greške, i to greške jedne izdavačke kuće.
    Georgiju nema motivaciono opravdanje, ali hajde neka bude da je neka pošalica, mada sumnjam da je autor imao nameru da jednu princezu predstavi kao analfabetu.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Potpuno ste u pravu. Od prve do zadnje stranice izdanje je prepuno sto slovnih sto gramatičkih gresaka. Jako mi je smetalo. Procitala sam sijaset knjiga, ali nijedno izdanje nije imalo toliko gramatičkih propusta.

      Избриши
  4. Често и сам налетим на грешке у преводима, али су то углавном обичне штампарске (а не граматичке) грешке. Али, како се мени оне дешавају и када сам највише концентрисан (на пример, десиле су ми се у првој верзији матурског рада), не узимам им то превише за зло. Интересује ме како вам се допала књига "Хиљаду чудесних сунаца". :)

    ОдговориИзбриши
  5. Stefane, u maturskom radu to ne treba uzimati za zlo, ali u jednoj izdavačkoj kući... To ti je kao profesor srpskog jezika a nepismen. Štamparske greške i premetanje slova smatraju se za tehničke greške, nižeg su ranga, ali gramatičke i pravopisne su nedopustive. Pravopisna je kad se na primer napiše "potrešen" umesto potresen, a gramatička je kad se pogreši padež.
    Beletristika mora da bude upakovana cakum-pakum, iz nje se učimo lepom pisanju.
    "Hiljadu čudesnih sunaca" je neverovatna knjiga! Tako ja shvatam pojam bestselera. Univerzalna tema, prelepo napisan roman, i posle pročitanog još dugo, duuugooo misliš o pročitanom.

    ОдговориИзбриши
  6. "Beletristika mora da bude upakovana cakum-pakum, iz nje se učimo lepom pisanju."- истина!

    А што се тиче књиге Хиљаду чудесних сунаца, овде сам изнео своје мишљење: http://biserijadrana.blogspot.com/2009/11/blog-post_12.html

    Укратко, јако ми је драго што вам се допада јер је и мене одушевила :) Ипак, за зрнце ми је била боља "Ловац на змајеве" истог писца, вероватно јер сам је прву прочитао.

    ОдговориИзбриши
  7. Ostavila sam komentar, pardon - komentare, na tvom blogu.

    ОдговориИзбриши
  8. Definitvno ću je nabaviti. Ako se sećaš, preporučila si mi "Jare u mleku", naravno odmah sam nabavila i jako sam zadovoljna.

    ОдговориИзбриши
  9. Baš si me obradovala što ti se sviđa Jare u mleku Jurija Poljakova. Kad bih sad pravila rang-listu omiljenog štiva u poslednjih pet godina, Jare bi bez dvoumljenja zauzelo prvo mesto.
    I stvarno mislim da ruska književnost nastavlja svoju blistavu tradiciju. Šteta što se ne prevodi dovoljno, ne možeš ni da zamisliš kakvih bisera ima.

    ОдговориИзбриши
  10. Добро вече, и мени се свидела књига.
    Наравно, невероватно је било упадљив чудан наставак вокатива "Георгију". То ми све време упадало у очи. Помислила сам да је преводилац оставио наставак који је био у оригиналу, али оригинал је на енглеском, дакле није то по среди.

    ОдговориИзбриши
  11. upravo sam na pola knjige i jako mi se dopada,potpuno slucajno sam je izabrala na polici knjizare trazila sam istorijski roman.ceo dam je citam i kao da sam i sama u zimskom dvorcu.....

    ОдговориИзбриши