субота, 24. март 2012.

Kad svim srcem braniš one koje ne možeš da smisliš

Krasi me neverovatan talenat da uvek budem u manjini, često i potpuno sama - protiv svih. Nekad sam se pitala da li sam normalna, i kad sam shvatila da sam prilično nenormalna, pomirila sam se sa sudbinom. Na primer, dok sam radila u školi, na jednom od brojnih glasanja da li da započnemo štrajk, bila sam u apsolutnoj manjini, odnosno jedino sam ja glasala da ne idemo u štrajk. Sledeći krug glasanja bio je da li da, kad već idemo u štrajk, potpuno obustavimo nastavu ili držimo skraćene časove. Budući da ćemo već ići u štrajk, bila sam za radikalan protest - nema časova! Ovaj put nisam bila sama, pridružile su mi se dve koleginice, pa sam opet bila nadglasana. Držali smo te skraćene časove od pola sata, i mislim da smo svi bili na gubitku - niti su nas, prosvetne radnike, shvatili ozbiljno, niti su deca dobila kvalitetna predavanja i ispitivanja, a posebna priča su roditelji koji nisu znali da li da idu na posao ili dođu po decu u školu. Bio je opšti haos koji nikome ništa dobro nije doneo. Ako već nešto započneš, onda idi do kraja, to je moj moto, ali izgleda da ovde ne daje rezultate. Međutim, kad je roditeljima trebalo objasniti zašto su časovi skraćeni, kao i da ćemo zbog toga morati neke časove da nadoknadimo (radne subote, duža školska godina...) održala sam roditeljski na kome sam tako zdušno branila tu ideju, da me je jedna majka pitala: "Razredna, da li ste Vi organizovali štrajk?" Šta da joj kažem, da sam bila protiv? Da ogovaram kolege, pljujem po ustanovi u kojoj radim?

To je samo jedan od mnogobrojnih primera kako zapadam u situacije da zdušno branim ono protiv čega sam i srcem i dušom. Da li je to talenat, usud, baksuzluk, ludilo... Šta god da je, napisah već da sam se pomirila sa sudbinom, pa sam kao protivtežu dobro utrenirala polemike, rapravljanja, svađe... do tuča još nisam došla, nadam se i neću. Ko zna, s ovom mojom ludom glavom...

Pitala sam se nebrojeno puta zašto uopšte upadam u takve situacije. Jedini zaključak do kojeg sam došla krije se u karakteru. A kako je karakter sudbina, sve se vrti u krug. Osnovna odlika mog karaktera je - neposlušnost. Nikad nisam imala idola koji se nije dovodio u pitanje i nikad nisam mogla da se pokorim autoritetima (i kad ih sama proglasim za autoritete). Valjda zato vojsku i miliciju ne mogu da smislim, u tim službama poslušnost je neophodna.

Nekad sam bila politički aktivna, ali posle tog iskustva znam da nikad više ne bih mogla da budem u nekoj stranci jer ne mogu sebe da zamislim kako slepo pratim nečije direktive. A to se od mene očekivalo. Sve je počelo s prikupljanjem pomoći za ozbeglice, početkom devedesetih. Unela sam se u to svojski i videla sve i svašta. Toliko sam se angažovala, da sam meteorskom brzinom dobila i neku funkcijičicu jer su primetili i da umem lepo da pričam i budem ubedljiva, a još sam i verovala u to što radim. Međutim, čim je "rad na terenu" prestao, čim sam se odmakla od "života na delu", počele su sasvim druge priče. Svako se borio za neku funkciju, a jednom nedeljno imali smo neke sastanke na kojima nam je predočavano kako treba da mislimo i šta treba da pričamo!!! Meni neko da kaže šta da mislim! Gospodo, ja mislim svojom glavom, i čak i kad mislimo isto, ako me preslišavate da li je to "ispravno", uvredim se. Očekivala sam razmenu mišljenja, a "direktive" mogu da saslušam i sprovedem samo ako se tiču konkretnog rešavanja konkretnog problema. Istupila bih odatle i da smo do kraja bili na istoj talasnoj dužini, ali nismo čak ni to. Koliko god da se ta osnovna linija neke stranke poklapa sa onim što ja mislim, nismo baš u svemu složni. A bilo je stvari u kojima nikako nisam mogla da se složim. Da li uopšte na svetu postoji dvoje ljudi koji o svemu misle isto? Kako se onda desi da se svi skupe oko jednog čoveka i prate ga u stopu, šta god da radi? Da li je reč o "sabornom karakteru ljudske vrste", o osećaju pripadnosti koji daje sigurnost... Šta god da je, vrlo sam neposlušna i ne podnosim nametanje ni u čemu, pogotovo da nekom dam na upravu svoje male sive ćelije.

Inače, posle 2000. svi moji bivši "saborci" najednom su se našli na nekim važnim funkcijama. Neko od tih mesta sigurno bi pripalo i meni da sam nastavila. Da li mi je žao? Žao mi je zbog plate, ali pred svojom decom nemam čega da se stidim. Najskuplji je miran san i ja sam ga zaradila svojim izborom.

S druge strane, često mi se desi da se u potpunosti složim s nekim koga inače smatram za budalu. Na primer, iako mi je Biljana Srbljanović oličenje histerije na dve noge i predstavlja sve ono što prezirem (folirantkinja, intelektualizira tek intelektualiziranja radi, u pravu je i kad nije u pravu, arogantna...), iz petnih žila sam je branila kad su kolale priče o njenom "drogiranju". Šta se koga tiče njen privatni život, i kakav je to bezobrazluk da joj se na konto jedne stvari koja bi mogla da joj se zameri, i svašta drugo stavlja na teret? To me mnogo podseća na one odvratne prosvetne radnike koji detetu koje već ima jedinice, i oni dodaju jednu po sistemu "ionako će da ponavlja". Da me je neko upoznao kad sam branila ljudsko dostojanstvo jedne Biljane Srbljanović, verovatno bi mislio da mi je idol. A kad bi znali kako je smatram za biće niže vrste baš zato što ona sebe smatra za biće više vrste...

Ili onaj politički klovn Čeda Jovanović (tako sam ga nazvala u jednom komentaru na fejsu kad se na mene obrušila lavina "civilizovanih" i "tolerantnih") - smatram da je jedini kako treba odgovorio onim zadrtim popovima oko obeležavanja Novosadske racije. To je bilo dobro, odlično čak, ali sve ostalo... Već sam pisala na blogu kako se tog čoveka plašim. Uliva mi strah koliko je i Jevrejima ulivao holokaust. U ovom trenutku, na srpskoj političkoj sceni tesna je borba između njega i Vučića za "strašilo decenije". Možda će me stravičan strah od njih dvojice naterati da izađem na izbore i opet glasam za nekog za koga inače ne bih, ali... moj glas ne sme da ode nikome iz ovog dvojca. Eto, i Čeda nekad kaže nešto sa čim se u potpunosti slažem, i onda ga podržim. Ma šta podržim, agitujem. S ovim mojim temperamentom, to tako izgleda.

Na fejsu postoji grupa "Dr. Zoran Đinđić", kojoj sam se, naravno, priključila, i poslala komentar da skinu ovu tačku s dr, da Đinđić ne bude "drugi" nego "doktor". Nije to zaslužio, zar ne? Da li da napominjem kakve sam uvrede dobila? Ako oni dođu na vlast, donosite mi cigarete u zatvor. Svi bi da se očešu o Đinđića, mora da se prevrće u grobu. Na čelu povorke kad su ove godine obeležavali godišnjicu smrti bio je - Čeda. Vrhunac licemerja. Đinđić se verovatno ušinuo u grobu, ne može više ni da se prevrće. Šta je on govorio o Kosovu, a šta govore njegovi "nastavljači" - nebo i zemlja.  

Pade mi na pamet i Jelena Karleuša i njeno pisanje povodom Parade ponosa. Sve što je napisala - potpisujem. Nekima je bio problem što je to napisala jedna pevaljka. I ne samo što je to napisala, ona zaista misli sve što je stavila na papir. I ja se slažem s njom. U potpunosti. U čemu je sad problem? "Civilizovani" su u čudu. Ona je najednom skinula etiketu koja joj je stavljena, a to im se nimalo ne dopada. Ako im kaže da svako veče pere zube, biće na još većoj muci - da li da i oni rade isto to? Nije njihov nivo jedna Karleuša. A oni koji mrze "pedere" i pri tom slušaju njenu "muziku"... Pa, i oni su na muci. Izdala ih je. 

Čude me ova deca. Svi su se svrstali u neke kolone i slepo prate "vođe". Najprimitivniji i verbalno najagresivniji su "čedinci" koji preko usta nikad neće prevaliti pridev "srpski" - to je sramota. Njima da verujem kako će doneti boljitak Srbiji? Oni i ne kažu "Srbiji" nego - državi. Da ta država možda nije Tunguzija? A najnepismeniji i isto toliko agresivni ali fizički, jesu i ovi što pridev "srBski" ne vade iz usta. Njima da se prepustim? Jednom sam im na fejsu objašnjavala jednačenje suglasnika po zvučnosti, i opet se lavina sručila na mene. Nisam znala da je srpski narod nastao odmah posle ameba. Ali jedan od komentara bio je pravi biser i lupio me je posred čela: "Imaš ti tvog Čedu! Marš!"

Onom ko me je poslao tamo gde mogu da odem samo ako poludim, poručujem: umesto tvog trebalo je da napiše - svog! Da ne objašnjavam sad zašto je tako, da ga ne zbune subjekat, prisvojna zamenica za sva lica, kongruencija... i tako ti pojmovi koje je propustio zbog skraćenih časova.

субота, 17. март 2012.

Ukus za muškarce

Kad se najzad pojavio taj momak o kome svi pričaju i koji je trenutno jedan od najpoželjnijih neženja u Beogradu i Srbiji, bilo je to veliko razočaranje. Kakav primer muškog defekta! Ako je merilo lepote nabildovanost, onda je lep. Dobro, nije nabildovan do karikature, ali se vidi da posećuje teretanu. Ima onu dečačku facu "vrati mi klikere" i "još mi nisu operisali krajnike, zato usta držim malo otvorena". Obučen... pa, prati trendove - boje po poslednjoj modi, firmirane farmerke, firmirano džemperče, firmiran zlatan satić, nonšalantno prebačen šal i boli-glava cipele. Obavezna fen-kare frizura. Sve to nije ništa prema njegovom položaju - direktor je marketinga u jakoj firmi. Godine - oko tridesetak. Tako mlad a tako uspešan. Pride je i školovan u Engleskoj. E, to je primerak muškarca za kojim devojke uzdišu.

Međutim, međutim... On nema niti jedan muški hormon. Pored sveg tog mačo izgleda i moćnog položaja, nisam mogla da se otmem utisku da s mamom još uvek priča o svemu što mu se dešava. Devojke, jeste da sam ja završila s karijerom muško-ženskih odnosa i samo sa strane posmatram događaje, ali ne mogu da verujem da ste toliko... tupave. Njegov stav nije muški, njegov izgled nije muški, njegov mozak nije muški, a i ono između nogu pod znakom je pitanja.

Nekad sam imala veliki respekt prema svima koji se školuju na strani. Činjenica je da oni perfektno nauče jezik. I tu se, uglavnom, cela priča za poštovanje završava. Još dok sam radila u Jugotursu operisala sam se od te vrste zablude. Tamo je bilo mnogo dece raznoraznih predstavnika firmi ili diplomata koji su skoro ceo život proveli u inostranstvu, i kad se pojave s onim svojim diplomama na engleskom, francuskom, španskom... pa još su sinovi i ćerke tog i tog... naravno da ih odmah prime u stalni radni odnos, ali ne kao početnike. Oni u jednom potezu postaju neki šefići i direktorčići. To su najbolja mesta za one koje treba skloniti da ne smetaju ovima što rade (što je kod nas, nažalost, masovna pojava). Još tih kasnih osamdesetih i ranih devedesetih videla sam da te diplome ne vrede bukvalno ništa. Izuzetak su, naravno, UCLA, Harvard, Oksford... Ono što vredi tamo vredi i ovde. A oni su uglavnom donosili diplome iz nekih vukojebina gde su bili maženi što su stranci, a ovde su uvažavani što su bili tamo. U čemu je problem? U tome što ne znaju dobro ni svoj maternji jezik. Znaju da pričaju, ali kad treba nešto da napišu, sačuvaj me Bože. Ćirilica, osim ako nisu bili u Rusiji i Bugarskoj, njima je potpuno nepoznato pismo. I kako sad jedan takav čovek, koji ne zna ni ko su bili Karađorđe ili Vuk Karadžić, i nije mrdnuo dalje od Beograda, može da napravi maršrutu za strance po Srbiji? Još mu je mrsko i sve što ima pridev "srpski"? Oni su, bre, sveCki ljudi. Tata za vreme Miloševića predstavljao firmu u inostranstvu, a oni su sad uzorni članovi LDP-a.

Prema sopstvenoj zemlji odnose se s nipodaštavanjem, mada to oni koji ih podržavaju proglase za objektivnost i kritičnost. Kad od "genijalaca" dobijem mejl, dođe mi da plačem što sam ikad dala četvorku onoj mojoj divnoj deci kojoj sam predavala. I oni što su imali dvojke, pismeniji su od ovih. Neko će reći - pa šta? Nema veze, važno je da znaju ono za šta primaju platu. Ne znaju ni to, nažalost. Imaju oni neko teoretsko znanje, ali potpuno neprimenljivo. Oni koji ih brane, gledaju u njih kao u bogove, reći će da je njihovo znanje neprimenljivo u primitivnoj zemlji Srbiji. Ne bih rekla - sposoban čovek je onaj koji ni od čega napravi nešto. Ako je sve u redu, šta će nam "genijalac"? Posao može da odradi i običan činovnik. Povrh svega, "genijalci" ne poznaju ovdašnji mentalitet, ne znaju celokupan proces rada jer su odmah došli na rukovodeće mesto i sve posmatraju sa svojih bogovskih visina, i, naravno, ako stvari ne idu kako treba, nikad ni za šta nisu krivi...

Kad je najpoželjniji neženja nogom kročio u redakciju, odmah mi je bilo jasno u koju kategoriju da ga strpam. Dobro, to mogu i da mu oprostim, mada sam osetila blago gađenje čitajući njegov mejl - pored nepismenosti, nije moglo da mi promakne kako je za njega posao "kako mali Perica zamišlja idealno poslovanje". Onda je otvorio usta. Bože blagi! Setila sam se priče Igora Todorovića o njegovom studiranju u Italiji i uvaženoj italijanskoj gospi udatoj za nekog značajnog Italijana s kojom je pričao uvek na italijanskom, i sve je bilo u redu. Kad mu je u posetu došla mama koja ne govori italijanski, zamolio je gospođu da priča na srpskom - i to je bilo kao tri strujna šoka odjednom! Koristila je tek dva-tri padeža, a akcenat je bio posebna priča. Možda šok i ne bi bio tako veliki da nisu bila velika i očekivanja. Isti je slučaj i s najpoželjnijim neženjom. Ako si, brajko, na mestu na kome jesi, bar govori pravilno. I nauči da kažeš "dobar dan" kad uđeš i "doviđenja" kad izlaziš. Ne bi bilo loše ni da se nasmeješ, ali nije neophodno. Da savladamo makar prvi korak, to "dobar dan" koje ne iziskuje neki poseban napor i nije potrebno veliko znanje da bi se prevalilo preko usta.

Posle tog nadobudnog ulaska najpoželjnijeg neženje kod nas smrtnika, usledila je poslovna priča. On veze nema sa životom! Iz aviona se vidi da uopšte ne shvata sistem po kome stvari funkcionišu. Sve vreme sam razmišljala koliku li platu prima, a koliko pametne i vredne dece nema ni priliku da pokaže kako bi radilo.

I na kraju - testosteroni. Na kilometar mogu da namirišem muškarca. Živim s muškarcima, okružena sam muškarcima, gde god da sam, tu se pojavljuju muškarci... Takva mi je sudbina, i poznajem ih bolje nego samu sebe. Ovaj najpoželjniji neženja uopšte nije muško, odgovorno tvrdim. Kako to ove devojke ne shvataju? Ili ga gledaju samo preko njegovog položaja? Nemoguće - neke od njih su stvarno pametnice. Ili je možda stvarno tačno da ženama izvetri mozak kad su muškarci i "muškarci" u pitanju?

Kako god, ne smem i ne želim da dajem savete. Možda je i bolje da lupe glavom u zid. Na sopstvenim greškama najbolje se uči. Da neko slučajno ne pomisli kako nisam pravila greške u životu. Naravno da sam ih pravila, ali nikad nisam bila s rodovski nedefinisanom pojavom verbalno deklarisanom kao - muškarac. Najveća ljiga bio je moj bivši muž, što sam znala i na početku, ali... bar je bio - muško.

Svako ima svoj ukus za muškarce, ne može svima da se dopada isti model. Međutim, poenta je u modelu - muškarca. Može da bude grub, nežan, pametan, glup, ružan, lep... ali da je - muškarac. Ovaj "najpoželjniji neženja" to sigurno nije. Pitam se da li je najpoželjniji zbog položaja (nezasluženog), obrazovanja (diskutabilnog), izgleda (to je već pitanje ukusa, mada ova otvorena usta kao u slinavog deteta ni kod koga ne mogu da prođu), materijalnog stanja (ko iskreno priznaje da mu je to kriterijum, onda dobro), ponašanja (da li se neko bavio njegovim vaspitanjem?)...

субота, 10. март 2012.

Zar i ti, Cezare?

Da li se plašite pasa? Ili samo pojedinih rasa? Na primer, staforda i pitbula? Za njih se plaća nešto veći porez nego za ostale ljubimce jer spadaju u - opasne pse. Sigurno ste makar jednom slušali o napadu takvih "čudovišta" na prolaznike, decu, stare... i užasnuli se svedočenjima oštećenih, očevidaca... i sigurno ste pomislili kako vlasnike takvih pasa treba oterati u zatvor, možda i mučiti... Ako je sve tako, onda bi i ja trebalo da robijam. Moj pas, Cezar zvanično, a Ceki, Bebaćko, Zizi, Zizijevac Krizijevac.... zvan odmila, jednom četvrtinom je pitbul, a ostatak je stafortska krv. Kad je bio mali, bio je original staford, a sad, poodrastao, slika je i prilika pitbula.

Takav jedan pas, opasan po definiciji, pre godinu dana i tri meseca pobegao je od kuće, a u prošli ponedeljak dobili smo obaveštenje od Veterine Beograd da je pronađen (po čipu su utvrdili vlasnika) i da ponesemo 6.500 dinara ne bismo li ga preuzeli iz Ovče. U protivnom sledi tužba za zanemarivanje životinje. Verovatno je reč o nekakvoj skoro pa krivičnoj tužbi jer imamo - opasnog psa. Ako mislite da je Ceki pobegao jer nije bio voljen, mažen i pažen, niste u pravu. Bio je i previše voljen.

Jedino što bi nama kao vlasnicima moglo da se zameri bilo je što možda nismo dovoljno vremena provodili s njim. Međutim, on to nije mogao da oseti kao neko zanemarivanje jer se navikao od prvog dana. Ujutro svi izađemo nekim poslom, a i ne stanujemo više zajedno. On ostane u kući da samuje, mada mi nešto govori da sve vreme prespava. Jedno vreme sam ostavljala upaljen TV jer voli da gleda filmove. Međutim, imao je običaj da laje ako se na ekranu pojavi mačka, pa sam za svaki slučaj počela da ga ostavljam bez programa. Drugo što bi eventualno moglo da nam se zameri jeste što smo ga uzeli iz legla s nekih nedelju dana. Bio je mali, premali. Na moju, prosečne veličine žensku šaku, mogao je ceo da stane kad se sklupča! Sad je dimenzija telenceta. I treća zamerka vlasnicima, odnosno nama, odnosi se na bežanje. U više navrata je bežao, ali se posle pola do tri sata pojavi ili ga pronađemo. Kad se to prvi put desilo, umesto da ga izubijamo i kaznimo ga na primer tako da ne dobije hranu, mi smo napravili veliku grešku što smo ga svi redom izljubili, izgrlili, ja mu dala duplu dozu obroka... Mnogo smo bili srećni što se pojavio, a on je, ko zna, možda mislio da je to nagrada što je utekao. 

Kad je netragom nestao, polepili smo njegove fotke svuda po kraju, počeli da zagledamo lutalice... Svako je za sebe mislio da je poludeo što se i dalje nada da ćemo ga naći, ali se posle ispostavilo da smo svi (baš svi), makar jednom izašli iz gradskog prevoza ugledavši nekog psa koji liči na njega. Naslušali smo se svakojakih priča - te su ga videli na Adi, te je neko pominjao staforda koji je ušao u autobus, a preplašeni putnici počeli da izlaze, da se muvao oko kontejnera u kraju, da su ga videli ispred naše zgrade tokom dana kad niko od nas nije ni blizu kuće, te je negde na Konjarniku staford ujeo neku ženu pa se izgubio, a ovi moji na poslu me uveravali da se verovatno radi o Cekiju... U svakom slučaju, pribojavala sam se ali i potajno nadala da ga je neko uzeo, plašeći se da on zimu ne može da preživi na ulici. To je jedna zimogrožljiva baba od psa koji zaspi pored peći, a kad ja legnem onda se uvuče kod mojih nogu, ispod pokrivača. Gura dupe, gura, dok se sasvim ne pokrije, viri mu samo glava.

Da li je Cezar nekad bio agresivan? Nikad. Bio je doduše malo lud, a i ostao. Koga voli, odmah skoči na njega i počne da ga liže, a voleo je sve koje smo i mi voleli. Kad nam u goste dođe Marijana, on skoči na nju i upiški se - od sreće. Na Maju je skakao da samo u njega gleda. Ako samo proba s nama da komunicira, odmah se on tu stvori i stavlja svoju njušku ispred njenog lica, kao da joj kaže: "Kakvo je to ponašanje? A ja?" Kad kum Ljuba prespava kod nas, legne pored njega i zagrli ga. Aleks Nemac (Aleksandra, profesorka nemačkog) mirne je prirode, pa Ceki uvek legne tako da je samo krajičkom šape dodirne i još počne da prede (prede, kao mačka). Kad neko od ukućana sedne, on mu legne preko stopala, za svaki slučaj, da zna ako negde krenemo.

Voli i druge pse i stalno hoće da se igra, samo je problem što ga se drugi psi plaše. To traje tek toliko dok ne shvate da imaju posla s Ferdinandom, bikom koji voli da miriše cveće. Jedna naša komšinica ima toj-pudlu, malu da ne može biti manja, i kad dođe kod nas, naravno da je drži u krilu. Prvi i drugi put pudlica se sva tresla od straha, a Ceki je stajao pored, s načuljenim ušima, sve očekujući da se pudla spusti dole pa da se igraju. Posle nekog vremena je dolazio do gazdarice i onom svojom glavudžom nežno je gurao pudlu da ustane. U jednom trenutku je pudla, koja se sasvim oslobodila straha, počela da kevće i gura Cekija. On, jadan, šta će, sklonio se.

Takav je Ceki - dobar, blesav, umiljat... Toliko u njemu nema nikakve agresivnosti, da je jednom najmlađi sin počeo da mu vadi parče mesa iz usta, a on se nešto kao malo bunio. To nijedan pas ne bi dozvolio. Toj-pudla bi ga ugrizla, ubeđena sam. Takav kakav je, Ceki nije imao nikakve šanse da preživi na ulici. Očigledno je da ga je neko uzeo, vidi se i po uhranjenosti. Međutim, vratio se kući sav ofucan, kao da je bio na Solunskom frontu: olinjala dlaka, mestimično ćelav, prepun buva, s ranama od ugriza drugih pasa, pogotovo po glavi i iza ušiju, smrdi, prljav... Tuga ga je pogledati. Uostalom, pronađen je u Borči - teško da je preplivao Dunav ili prešao most, a pouzdano ne zna ni da leti. Možda je od tog nekog ko ga je uzeo pobegao, možda ga je taj neko oterao, možda je hteo da ga uči borbi s drugim psima... Svašta mi pada na pamet, ja sam žena bujne mašte.

Ozdraviće, naravno, već je mnogo bolje. Rane zaceljuju, dlaka i sjaj se vraćaju, leči se pod stručnim nadzorom. Najviše sam se plašila da li mu se promenio karakter. Ako je učestvovao u borbama (po ugrizima i mestima na kojima su, vrlo je moguće), mogao je skroz da poblesavi. Kažu mi da se to vidi odmah, najkasnije za dva do tri sata po povratku, a Ceki se ponašao uobičajeno - jurio rep, skakao na senke... Ipak je bio već odrastao pas kad se izgubio. Moja Buba pita me da li se plašim, a ja joj odgovaram: "Kako to misliš? Pa to je moj pas." A ona me podseća koliko je jak i kako je čak i metalni lanac rastavio. Vidim da se ona plaši, i da se većina ljudi plaši. Na poslu sam se naslušala gluposti za dva života, od toga da će nas ujesti do toga da će nas rastrgnuti. Ne znam kako bi moglo da me rastrgne moje rođeno kuče! Pa još Bebaćko!

Sredinac (srednji sin) najviše ga šeta, zvanično mu je i vlasnik; najstariji mu je puštao muziku i naučio ga da ne dira knjige i zaobilazi komp u širem luku, na svim fotkama Ceki mu je uvaljen u krevetu, krilu... dok ovaj čita. Muž ga voli, ali je i dalje protiv kučeta u kući. Ovo vraćanje zabludelog sina, pardon - psa, propraćeno je opštim oduševljenjem. Najmlađi sin ga je video tek uveče, već okupanog, pregledanog kod vaterinara, sa započetom terapijom... i toliko je viknuo od sreće kad se pojavio na vratima, da je počelo grljenje nalik rvanju. Ceki je u jednom trenutku ležao preko mog sina i lizao mu lice, na šta sam viknula: "Nemoj, pusti ga! Vidiš da je sav u ranama i pun buva." "Baš me briga! To je MOJ paaaas!"

Meni je Ceki najlepši, iako sada deluje opako, ali samo zbog tih rana po glavi. Umiljat je kao i ranije, samo bi da se igra. Mada, kad ga deca izvedu napolje, svi se sklanjaju - i ljudi i drugi psi. Šteta, kad bi samo znali kako se on lepo igra!

Namerno nisam stavila fotke dok je ovako sav ofucan. Kad se vrati u normalu, postaviću ih. Ovo su stare: kad je bio štene i od pre godinu i po dana.