уторак, 17. април 2012.

Katastrofa druga

Kako sam se udala maltene čim sam dobila ličnu kartu, a prvo dete rodila mesec dana posle 20. rođendana, nije čudno što sam odjednom imala ceo životni paket na leđima: porodica (kompletna: muž + dete), domaćinstvo, škola (bila sam na drugoj godini fakulteta), podstanarski status i nemaština. Trebalo je živeti kao da je sve u najboljem redu. Na fakultetu sam bila student kao i svi ostali, dok šetam dete kao i sve druge majke, u kući kao i sve domaćice. Otad se osećam kao "homo tripleks", i to osećanje me nije napustilo do dana današnjeg. Uvek ima nekoliko frontova na kojima obitavam, i jedni od drugih sasvim su odvojeni.

Ipak, to vreme ponajviše je obeležila - glad. Dok platimo stan, račune, obezbedimo detetu najosnovnije... nama nije ostajalo skoro ništa. Živeli smo istovremeno i prilično smešno i prilično tužno, i ništa nije bilo onako kako je izgledalo na prvi pogled. Krenuću od toga kako sam ja izgledala: mamina bunda, nanina tašna, super čizme koje mi je tetka kupila u Italiji, kao i garderoba koju mi je ista tetka donosila iz Amerike... a ispod iskrpljene gaće, pocepane čarape ako nosim pantalone... Težim okruglo 45 kilograma i retko ko mi veruje da je dete od skoro 18 kilograma (s godinu dana, dete-džin) moje, svi misle da sam mu starija sestra. Na fakultetu mi je jedan profesor rekao da izgledam kao manekenka, ali da razmislim da li će tako biti kad se udam i rodim dete. Ništa mu nisam rekla, kiselo sam se nasmejala, ali sam rešila da dobijem desetku na ispitu. I dobila sam je, i tek tada mu rekla da već imam dete. Nije bitno koji je profesor, osim ovog gafa bio je predivan.

Sve je bilo izvrnuto, drugačije nego kod normalnog sveta, a mi smo se pravili da smo normalni i da je sve u redu.

Ipak, glad, glad je bila najgora. Lični rekord mi je bio da skoro puna tri dana ne jedem bukvalno ništa. Taj treći dan sam pojela na silu nešto malo, i - sve povratila. Povratila sam i ono što nisam jela. Jedno popodne me je tetka koja je živela svuda po svetu (teča je bio ambasador) zvala da svratim do nje dok je u Beogradu. Ti naši sastanci uglavnom su bili raspitivanje kako mi je na fakultetu, da li mi je dete dobro, da li sam zadovoljna mužem... U stvari, nju je zanimao samo fakultet, sve ostalo pitala je kurtoazno. I mnogo je bila ponosna što sam uspešan student. Kupovala mi je garderobu, tu i tamo davala mi novac, ali, nažalost, ona nije toliko često bila tu, pa su i naši sastanci kad bih dobila neku kinticu pokazavši indeks, bili retki. Ni dan-danas mi nije jasno zašto joj nisam rekla da nemamo "leba da jedemo", to jednostavno nisam mogla da preturim preko usana. Užasavam se patetike koju bih ja prozrokovala, ali mi tuđa nije toliko mrska - ponudim se da pomognem (tako valjda rade ljudi koji znaju šta je nemati). S ove vremenske distance, nije mi teško da pišem o tome, ali u to vreme sam svoj jadni položaj držala u strogoj tajnosti.

Istog dana kad je trebalo da odem kod tetke, u jaslicama sam doživela veliku neprijatnost. Moje dete, inače mirno, koje je sedelo pored mene dok učim i igralo se kockicama, kome sam pročitala celu Božanstvenu komediju dok sam ga uspavljivala (da ne dangubim od spremanja renesansne književnosti, a detetu ipak nešto pričam), i koje nikad, ali baš nikad nije pokazalo ni trunku agresivnosti - proglašeno je za agresivno! Šta se desilo? Kaže meni vaspitačica da se poslednjih dana ponaša vrlo čudno - da je nekoj devojčici oteo krušku, da je pojeo dva ručka... Kažem ja njoj da ću videti šta se dešava, a istina je bila da je i on - gladan. Ja mogu da trpim, ali dete... to je kao da vam neko zabode nož direktno u srce. Ionako sam ga vodila u jaslice samo da bi imao šta da jede jer su ti dani bili katastrofa. Moj bivši muž ode kod svojih, tamo se najede... Njegova majka ništa nije slala za nas, valjda je očekivala da umremo od gladi, što je jednom i glasno izjavila. Od svega što se dešavalo tih dana, reči vaspitačice Petre, koju pamtim samo po dobru, najviše su me pogodile. Ostala sam uspravna koliko sam mogla.

I tako, dođem ja kod tetke skoro u nesvesnom stanju (to je bio drugi dan nejedenja i preživljeni šok iz jaslica). Ponela sam indeks, svoj adut, zlu ne trebalo. S vrata mi je rekla da loše izgledam i da bi trebalo da povedem računa o kilaži: "Šta je to s vama, modernim devojkama? Tolika mršavost možda je moderna, ali nije zdrava." Od tetke sam se vratila bez para, ali s povelikom kesom najnovijih stvari iz Pariza.

Treći dan nejedenja, u petak uveče, stigla je moja majka iz Kragujevca, s torbom prepunom hrane. "Stigla nana! Nana!" A nana je, kako me je videla, počela da plače: "Kako si mi mršava..."

Podrazumeva se da se kod nas ništa nije bacalo. Umela sam da napravim gozbu i od luft-pite (pita bez ičega, s vazduhom). A onda je jednog dana kum Ljuba doneo šumske jagode. Mnogo šumskih jagoda. Malih, majušnih. Mirisale su predivno, i na daljinu. Jeli smo koliko smo mogli, napravili smo i kolače, a ostatak nismo mogli da zamrznemo jer nismo imali zamrzivač. Zovem ja mamu i pitam je kako da napravim slatko, to mi je delovalo najiskoristljivije. Odvraća me ona, kaže mi kako nikad nisam pravila slatko i da nije dovoljno što sam gledala kako se to radi. Odvratim joj da nema šanse da meni nešto ne uspe - volim kuvanje i ono voli mene. Po njenom uputstvu, uzmem šećera u istoj količini koliko i jagoda, stavim na tihu vatru i čekam da se zgusne. Kaže mi majka: "Skini s vatre kad počne da ti šapuće." Ja zevala u onu šerpu, slušala... Ništa ne šapuće. Pozovem ponovo majku, ona mi neprestano ponavlja kako je gotovo "kad ti šapuće". Vratim se do šerpe, i dalje ni jagode ni šećer ništa ne šapuću. Opet nazovem majku, a ona mi kaže da ako nemam osećaj za šaputanje, proverim kao kad pravim šerbet za tulumbe i baklave. "Ali, šaputanje je bolje ako hoćeš da znaš da li je gotovo." Popelo mi se šaputanje na glavu, pa uzmem varjaču da vidim koliko se steglo. Dignem ja varjaču, a i slatko se diže. Bilo je čvrsto, sasvim kristalizovano, i ne da se steglo, nego je postalo - kamen!

Moj očaj ne može se opisati. Da bacim sve one lepe jagode? I onaj silni šećer? Nema šanse! Poluprohlađen pokušaj slatka stavljala sam u avan i tucala ga do iznemoglosti, slično kao za grilijaš. Pa bih onda napravila osnovni krem od jaja kuvanih na pari i umućenog maslaca i sve spajala s ovim istucanim propalim kuhinjskim proizvodom. Kolači, rolati i torte bili su božanstveni! Svi pitaju za recept, a ja se smeškam. Drugi put, bili su osnova za sladoled. Pa sam ih koristila za krambl. Koliko se sećam, sve sam uspela da iskoristim tek posle duže od mesec dana. Toliko je sve bilo ušećereno, da ni teoretski nije moglo da se pokvari. To neuspelo slatko, u stvari kamen-jagode, držala sam na sobnoj temperaturi prilično dugo. 

Na prvi pogled, ovo i nije neka katastrofa, ali ako se meri stepenom ogorčenosti na samu sebe i u odnosu na okolnosti u kojima se dešava, odmah posle požara opisanog u prethodnom postu, kuvanje slatka od šumskih jagoda sa sve šaputanjem i jačanjem mišića u pokušaju da se istuca u avanu - ravno je potonuću Titanika.

Nikad više nisam kuvala slatko. Ni od čega.

четвртак, 12. април 2012.

Katastrofa prva

Zvanično, nisam piroman, ali kad malo bolje razmislim - možda bi trebalo da se vodim kao potencijalno opasna. Sve što je povezano s vatrom, naročito ako je reč i o nekoj struji, ne može da me omaši. Računam u manji problem što mi je jednom gorela veš-mašina. Nije se dimila ili nešto slično, ona je gorela! Bila je noć, čitala sam u sitne noćne sate i čekala mašinu da završi s radom. Onda mi je zasmrdelo nešto na pregorele instalacije, i taman sam mislila da u hodniku izvidim o čemu se radi, ali sam prvo gvirnula da vidim dokle je mašina stigla s radom. Onog trenutka kad sam otvorila vrata kupatila, valjda zato što je ušao vazduh, dotle tinjajuća pretnja suknula je kao plamen logorske vatre.

Ugasila sam vatrenu katastrofu napravivši poplavu, ali je neverovatno da od svih mogućih kvarova koji mogu da se dese na mašini, meni zapadne baš požar, koji inače, tako su mi bar rekli, učestvuje u svim nezgodacijama s veš-mašinom samo u 0,3 odsto slučajeva!

Međutim, to nije ništa prema požaru koji sam napravila davne 1979. godine, otprilike u ovo vreme, oko Vaskrsa. Majci do kraja nisam rekla šta se desilo, takav je bio dogovor. A dogovor je bio s oštećenom stranom, mojom tadašnjom gazdaricom, jednom divnom teta-Anđom. Naime, i tada sam važila za vrsnu kuvaricu, pa sam pitala cimerke šta bi želele da im napravim za povratak s puta. Poželele su pihtije, koje ja inače ne jedem ni dan-danas, ali ih pravim. Moje cimerke bile su mešanog crnogorsko-slovenačkog i crnogorsko-mađarskog porekla, i obe su studirale klavir na Muzičkoj akademiji. Kako smo u to vreme od sveg društva, i mog i njihovog, jedino mi stanovale same, u zasebnoj kućici, po prirodi stvari i sasvim logično, kod nas je uvek bilo neko društvo. Ja sam tek došla u Beograd, pa su "moji" bili u manjini, ali su one, kao veteranke-podstanarke, imale širok krug prijatelja, mahom s Akademije. Svako je dolazio sa svojim instrumentom i, posle obaveznih priča o profesorima koje nisam znala i o kompozitorima koje sam znala i njihovim delima koje uglavnom nisam znala, počinjala bi svirka. Prvo ozbiljna muzika, ono što su studirali, a uvek se završavalo obradama tada aktuelnih stvari ili parodijama na njih.

Kod nas je bilo ludo veselo (prilozi su poređani po prioritetu) - njih dve s dva klavira, i ja - s pisaćom mašinom. Kako se približavao ispitni rok, bilo je sve napetije. Svirale su i po deset sati dnevno pred ispit, a toliko ne može da se sluša ni vrhunski, najvrhunskiji muzičar bez prekida, kamoli dve studentkinje koje do besvesti uvežbavaju jedno te isto delo, sa sve nerviranjem i očajno-besno-samosažaljivo-prezrivim komentarima pride, lupanjem malo po glavi malo po klaviru, toptanjem nogu po podu od neizdrža i režanjem tu i tamo. One su imale sreću što jedna drugu nisu mogle jasno da čuju, ali ja, na otprilike istoj udaljenosti od obe, čula sam i jednu i drugu jednako dobro, nažalost. E, tad uzmem mašinu, pa kad počnem da štekćem po dirkama... Mislim da mi je iz tog doba ostao manir da lupam po tastaturi kao manita.

Kako smo uvek imale goste, često i na spavanju, sa sve čelima, violinama, gitarama i raznoraznim drugim instrumentima, kuvale smo kao za pansion. Vrlo brzo su otkrile da sam vešta u kuhinji, pa sam mahom kuvala ja. Do završetka junskog roka, kuvala sam isključivo ja. Teta-Anđa nam je davala velike šerpe koje se u drugim kućama koriste za pranje veša ili spremanje svadbarskog kupusa ili sarmi za slave i restorane, a mi smo u njima kuvale supu, gulaš... Posle Vaskrsa 1979, u očekivanju cimerki da se vrate s puta i s velikom željom da ih lepo dočekam, potrpam ja u taj golemi lonac sve i svašta od mesa: nekoliko komada ribića bili su glavni, a na začelju spiska šepurile su se svinjski papci, kosti i kokošje nožice (one bolje nego želatin iz apoteke želatiniraju masu). Stavim ja sve to lepo u lonac, sačekam da provri i onda smanjim na pola stepena. Sad može da se kuva maltene ceo dan. Tu je kvaka - mislila sam da sam stavila na pola stepena. Kasnije se ispostavilo da sam pihtije ostavila na trojci. Bilo je oko 10 ili 11 pre podne. Sva zadovoljna sobom, kako sam pristavila pihtije, a još zadovoljnija što sam zaljubljena, uzmem ja torbicu, počnem da je vrtim radosno oko ruke i zaputim se na Kalemegdan. Ode ludo zaljubljena i blesava, s mozgom u oblacima! Švrćkala sam se po Kalemegdanu, lep dan, sunce, ljubila se s momkom kod svakog drveta i drvenceta, kod svake klupe i kamena, sva srećna. Vraćam se ja tako prepuna sebe oko šest po podne, kad - ispred kuće vatrogasci! Imali smo susetku teta-Vinku, stariju gospođu koja je s vremena na vreme zaboravljala da isključi šporet, peglu... i tako, pomislim ja: "Uh, najzad je uspela da zapali kuću!"

Na licu mesta se ispostavilo da sam izlapelija od teta-Vinke, iako je meni tada bilo 19, a njoj - 119 godina.

U svem tom haosu, kad sam na ivici nervnog sloma rekla teta-Anđi da ću svu štetu da nadoknadim, zakukala je: "Ma, pusti sad to, nikome ništa ne fali, nego žali bože pihtija. Kako bi bile dobre one tvoje pihtije! Kad sam ušla i pokušala da skinem lonac s vatre, dno je ostalo dole, zalepljeno za ringlu, a uvis sam digla ostatak posude. Sve je počelo da pada, sve ono meso, i kokošju nožicu sam videla, doduše ugljenisanu..." Posle su došli vatrogasci, pa policija, pa se stavljali potpisi na silne neke zapisnike... a onda sam se pojavila ja, kriminalac opasan po opštu bezbednost! Piroman koji radosno vrti torbicu oko ruke!

субота, 7. април 2012.

Da li je smešno ili tužno... ne znam

Sedela sam s drugaricom u kafiću u Šarm el Šejku, a prekoputa nas postarija Engleskinja narandžaste kose koja je bila sva u nekim beživotnim loknama, kao da je išla kod frizera da joj napravi vazdušastu frizuru, a struja nestala na pola posla. Toplo je, ona je u majici bez rukava, bez grudnjaka, u šorcu, i koža posvuda na njoj visi. Pretpostavljam da je nekad bila vrlo lepa, ima interesantno lice. Ta postarija Engleskinja ljubi se s mlađanim Egipćaninom. Uvija se oko njega, prebacila je i svoju usahlu nogu preko njegovih jedrih. Nije baš da sam željna ovakvih prizora i da sam ih gledala s posebnim zanimanjem, ali nisam imala gde da se denem. Bilo je blago odvratno ("mi se povraČa") i kažem drugarici: "Ako ovako poludim kad omatorim, molim te da mi nalupaš šamare." A ona će meni: "Što? Čestitaću ti." Utom dolazi troje dečice sa sladoledima, koji joj se obraćaju sa "bako" i ona odlazi s njima, a mlađani Egipćanin ostaje, smeška se i daje joj neki znak, da bi se, kad je malo zamakla u gužvi, stresao.

Kao žena s maštom, već imam priču u glavi - ona mu plaća izlaske, možda i još nešto; ili se nada da će mu obezbediti radnu vizu u Engleskoj; ili je reč o nekoj opkladi... Sve je dolazilo u obzir izuzev da je stvarno zainteresovan za nju. A ona je očigledno izgubila kompas. Mada, možda u trenucima kad je s njim zaista misli da je neka zavodnica. Bljak! Na prvi pogled je grozno, a s vremena na vreme mislila sam i da je tužno.

Na sve slične slučajeve može da se primeni izreka "poludeo pod stare dane". Doduše, život piše stvarno čudne priče, ponekad je tako loš scenarista da je prava misterija zašto se dešava nešto što se očigledno dešava. Ovaj mlađani Egipćanin nije bio zainteresovan za postariju Engleskinju, to se videlo iz aviona. Međutim, znam i slučajeve ljudi koji ni na prvi, ni na drugi, ni na sto peti pogled nikako nisu mogli da budu zajedno, a ipak... radilo se o pravoj ljubavi, o iskrenim osećanjima.

Setila sam se scene iz Šarma kad sam juče na nečemu što je trebalo da bude sedeljka a pretvorilo se u urnebesnu žurku kao iz gimnazijskih dana, videla nešto slično. Mahom moje ispisnice, a neke i dosta starije, ponašale su se razulareno, povremeno mi je bilo vrlo neprijatno. Naravno, natrenirana sam da na neprijatnosti svake vrste reagujem pribrano, i ostala sam nasmešena do kraja. Prošla su ta vremena kad moram pijano društvo da razvodim po kućama ili branim žensko dostojanstvo drugarica kad se glupo ponašaju uporno opravdavajući svaku njihovu nerazumnost. Sad se trudim da budem koliko-toliko uzdržana i uporno potiskujem u sebi osećanje da "moram" za nekog da odgovaram. Toj vrsti lojalnosti naučila me je majka, kao što je i cela moja generacija prošla kroz dril "ne tužakaj, ne ostavljaj prijatelja u nevolji, pomozi kad god možeš..." Taj manir osvetio mi se nebrojeno puta u životu. Na kraju ispadnem ja grbava. Sad stalno govorim sebi: "Nisi ti ovim ljudima nikakav rod ni pomozbog, nek se svako čupa kako zna i ume iz svojih govana, ne podmeći leđa za budale koje za tebe ne bi odvojile vremena ni da te saslušaju kad ti je teško, a kamoli da ti pomognu..." Ponavljala sam tu mantru kao opsednuta, ali nije vredelo.

Kad je žena starija od mene skoro deceniju počela da povlači bluzu ne bi li je skinula, to je bio kraj. Ustala sam, sela do nje, i sa sve smeškom, a boreći se na život i smrt s njom, počela bluzu da joj spuštam dole. Znam da nije bila toliko pijana da joj je vazdušni balon zamenio mozak, ali da je poludela - jeste. Ne mogu da istrpim da se neko toliko obruka. Naravno, ima sveta koji voli kad je frka, kad neko ispadne budala, kad mogu da se smeju tuđoj muci, nevolji, gluposti. Muški pogledi su bili vrlo neblagonakloni prema meni, to sam i očekivala, ali su me začudile žene. I one su, sve navijajući, žarko želele skandal!

Umesto skandala završilo se time da sam ja proglašena za baksuza, provincijalku, licemera. Ma, jesam sve to. Neka vam bude. Spisku bih dodala i da sam prava budaletina! Zove me jutros žena koja je u nastupu ludiranja i zavođenja htela da skine bluzu, inače na položaju i u uzornom braku, majka i baka, i kaže mi svojim promuklim glasom, posledicom vikanja, pevanja i pića od sinoć: "Slušaj, ti ako ne piješ i ne znaš da se opustiš, mene ostavi na miru. Što si me sinoć vukla i htela da mi skineš bluzu? Sve su mi rekli."