уторак, 31. август 2010.

Srećan Blog Day 2010!

Kod Cyber Bosanke sam saznala da ovakav dan uopšte postoji, kod nje sam pročitala i da je ona za njega saznala od Mahlat... i tako u nedogled.
Otkud uopšte ja na blogu? To je zaista teško pitanje jer sam tehnički analfabeta, ali volim i valjda znam da pišem a pouzdano sam pismena, to je čak i verifikovano. U takvoj kombinaciji blog (koji mi deca nameste i obuče me u najjednostavnijim crtama šta kako da radim), učinio se kao dobra zabava, a kako je vreme odmicalo bila sam sve više u čudu kako sam ranije mogla da živim bez blogovanja. Ne samo zato što pišem, već još više stoga što čitam zanimljive postove. Otkrio mi se čitav jedan svet u kome uživam. Preko jednog bloga dolazila sam do drugog, nekad su blogeri jedni druge preporučivali, nekad su mi bili zanimljivi njihovi komentari bilo na mom bilo na nekom blogu koji čitam.
Po uputstvu, trebalo bi da preporučim pet novih blogova, a istini za volju, meni je skoro svaki nov - i ja sam nova u ovom svetu. Cyber Bosanka i Mahlat se ne računaju, njih sam već pomenula, očigledno je da ih preporučujem. Pratim i Kako da nikada ne naučiš engleski, Nedodjiju, Milka Grmušu (od njega je i krenulo upoznavanje sa gomilom drugih blogova), Shaputavu, Bisere - Svakodnevnu bajku (divan blog, kao oda mladosti), Zelenu, Art Mistakes, Anu u kupinama, Elektru, Jelenu Kaličanin, Šta videti u Beogradu... Ali, ipak moram da se ograničim na pet:

1. http://nasdvoje2.blogspot.com/ - blog koji ima najširi dijapazon tema, a sve što napišu njihdvoje vrlo je zanimljivo. Možda nije fer što ih je dvoje a ostali su po jedan na jedan blog, ali... kad vidim njihov novi post osećam se kao dete u poslastičarnici;
2. http://jorgoslovlje.blogspot.com/ - sjajni postovi, naročito je vešt u kratkoj formi;
3. http://detozin.blogspot.com/ - blog koji me je mnogo puta inspirisao, davao mi temu za razmišljanje i kad se slažem sa mišljenjem autora i kad se ne slažem s njim;
4. http://amarilisonline.com/  - tek nedavno otkrila sam ovaj blog i oduševljava me pismenošću;
5. http://www.charolija.com/ - otkačen blog, u svakom smislu, mada je autor majka s troje dece koja svim obavezama u životu, porodici... izlazi u susret, ali je divljačnog, slobodarskog duha i to je ono što mi mnogo prija. U porodičnu priču odnedavno se ubacio i Edi, pas kojeg sam prihvatila kao svog, mada ga viđam samo na fotkama.

Toliko od mene, i odmah prekidam, inače ću se setiti još nekog bloga.

субота, 28. август 2010.

Superhik u ruskoj akciji

Po staroj izreci Bog čuva budale i pijane ljude, ali ništa se ne kaže o onima koje pijani ljudi i budale unesrećuju. Nažalost, previše porodica znam koje su stradale zato što neko u njima pije, mada je, doduše, pijandura bila sačuvana. Tu je bog umešao svoje prste, i, kao i u mnogim stvarima, loše odradio taj svoj zadatak.

Da li na sreću ili na žalost, imam alergiju na alkohol. To je porodična mana s tatine strane. U mojoj generaciji alergična sam samo ja, u prethodnoj moj otac i jedna njegova sestra (od tetke), u generaciji pre njih nije bilo nikog, koliko mi je poznato, ali je teške alergije na alkohol imao moj pradeda s te strane - prota koji nije smeo ni da lizne vino. Za njega pričaju kako je imao grozne reakcije, jednom umalo da umre. I moja tetka je dva puta bila na ivici, jednom čak i pomalo farsično - sedela je u pozorištu iza žene s ogromnom punđom, tada se kosa uveliko tapirala, a punđu je kao beton držao lak za kosu. Iznosili su je misleći da se ugušila. A moj otac je, to sam već videla svojim očima, bio potpuno plav i sasvim ukočen, kao daska. Jedan kolega ga je držao za glavu, drugi za članke na nogama kad su ga unosili u kuću, a moj otac tegetplave kože bio je ukrućen kao čovekolika letva. Neki kolega mu je na proslavi sipao čašicu rakije u sok, želeći malo da se našali a i da pokaže kako alergija na alkohol ne postoji. Da nije bilo brze reakcije, bilo bi to ubistvo. Inače, u Šumadiji su takve "šale" česte - umru od smeha kad nekome postaviš nogu pa on padne (slomljen nos je kolateralna šteta, ali slatko se nasmeju), isprazniš kesicu bibera drugome u jelo, kad se ljudi vide pa ne znaju šta će od sreće i tresnu se glavama... Malo se zateturaju, ali se baš obraduju. Ono treskanje po glavi koje stariji urade kad god vide mlađeg skoro da i ne računam, to je već običaj, benigni običaj.

Kad god sam išla u Rusiju, a to je bilo počesto, nisam mogla da prođem bez makar jednog pijanstva u kome je nekome trebalo pružati pomoć. To se nije odnosilo samo na turiste već i na one koji žive od turizma, na poslovne ljude koji nisu došli da se provode već da ugovaraju poslove. Najviše pijanaca na jednom mestu videla sam u Piteru (domoroci tako zovu Petrograd), kad su pijane Fince bukvalno skupljali s trotoara i tovarili ih u trajekt. Poslednji trajekt za povratak kući. Verovatno se ničeg i ne sećaju, ali kod kuće pričaju kako su se super proveli. I jedva čekaju neki naredni vikend kad će za male pare da piju prvoklasnu votku, ubiju se od pića i opet ih tako jedva žive vrate kući.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih bio je ko zna koji po redu "suhoj zakon" koji se sastoji u tome da piće drastično poskupi i država očekuje da se potrošnja smanji. I stvarno, kad god bi stupao na snagu taj zakon protiv tečnosti (kako inače Rusi zovu votkicu-majčicu) potražnja je opadala, ali je broj smrtnosti od posledica alkohola rastao. Pitate se - kako je to moguće? Lepo. Rusi onda odu u apoteku, kupe špiritus, ponekad ga razblaže vodom, a uglavnom ga piju onako kako ga kupe, i kako je poenta u količini, jedna flaša je ništa, tek start akcije, ne znaju da stanu i rezultat je - poražavajući. Moja drugarica Ira iz Moskve imala je dedu koji je umro od smrzavanja, tako bar piše u umrlici, a istina je da se toliko napio da je zaspao na klupi u parku, u Moskvi okovanoj ledom. Tokom noći je napadao i novi sneg. Naravno, bilo je minus ko zna koliko, mada je za njihove pojmove sve do minus 15 uobičajeno stanje za zimu. Zabrinjavaju se tek ako padne ispod te granice.

Ali, ja ispod te granice ponekad liznem malo šampanjca, i mada mi se uši zacrvene kao bulka, i menjajući crvene nijanse stoje tako od pola sata do sat, ništa drugo se ne desi. Nema gušenja, kočenja... Nema reakcije kao za 18. rođendan, kad je dolazila Hitna pomoć zbog pola čaše popijenog šampanjca, tek da nazdravim. I ne počinjem da plavim s tim pićem u Rusiji zimi, niti mi zasuze oči, niti kašljokijem... Ništa se ne desi izuzev tog crvenila, u stvari bordila. Mora biti da hladnoća i alkohol imaju neke veze.

Anatolij i njegova žena Marina žive u Murmansku, i oboje se na svoje načine bore za bolji kvalitet života - ona kaže da je seks neophodan za postizanje temperaturne i svake druge otpornosti, a on drži šolju veličine dečje noše na natkasni pored kreveta, koju pokrije salvetom, i ujutro samo dune da salveta spadne, pa onako bunovan drmne iz šolje i u prvom cugu je isprazni do pola. Može se reći da je skoro budan. Nadolazi mu snaga, i mentalna za odgovoran posao inženjera na održavanju podmornica, i fizička da može da pritekne u pomoć Marini, za ono njeno shvatanje boljeg života. Zimi je mrkli mrak tokom celog dana, samo malo svetla bude oko podneva, pa opet u pomoć dolazi votka. Ovaj put pije i Marina.
S jedne strane, u Rusiji znaju da im je piće veliki problem, a s druge, smatraju to za nešto... onako, uobičajeno, sastavni je deo života. Znam da su se uvek smejali grohotom kad bih odbila piće. "Šta, alergija? Prvi put čujem nešto tako smešno!" I niko mi ne veruje. A kad konačno poveruju, pri pogledu na moje užarene uši, iskreno me sažaljevaju. U takvim trenucima osećam se kao prase u Teheranu. Tapšu me po leđima, prozbore koju utešnu, samo što ne zaplaču. Stvarno, kako li bi izgledalo da sam Ruskinja? Možda bi me proglasili za invalida?

Do pre 15 godina, ne znam da li to još uvek važi, postojala je služba pri stanicama milicije u velikim gradovima koja se zvala, naravno - "suhaja", i kojoj je jedini zadatak bio da skuplja pijance po ulicama, dovede ih u stanicu, baci u ćeliju dva sa dva i s kiblom u sredini, ostavi ih da prespavaju, prethodno ih onako "vesele" usnime anfas, profil, drže im glavu, često se vidi i ruka milicionera, a pokazali su mi jednu fotku na kojoj neki milicionerski prsti drže "naherenom građaninu" otvoreno oko. Jedna ruka mu podupire bradu a druga odozgo otvara jedno oko. Ujutro mu predaju fotke, duplikate stave u dosije, naplate kao da je bio u hotelu B kategotrije pa ga puste kući. Ko ne plati, fotke šalju u firmu. I, skoro neverovatno, svi moji prijatelji ili imaju nekog takvog ili su i sami bili uslikani. Otkud bih ja znala za takve fotke? Poznato je koliko miliciju ne mogu da svarim, sigurno mi oni nisu pokazivali svoja umetnička dela fotografije.

Inače, kad Rusi kažu "protokol", oni misle na protokol u stanici milicije posle pijanstva. Visocki je to lepo otpevao: Milicionerski protokol, ali i da je naslov pesme samo Protokol, ko je makar jednom sedeo s (pijanim) Rusima, zna o čemu se radi.

субота, 21. август 2010.

Drug član biblioteke... naruči, pojede, popije, plati...

Iako postoji narodna izreka da od viška glava ne boli, bogami - boli. Pogotovo kad u jeziku gomilate slova ili reči sasvim nepotrebno, onako tek da nešto kažete, da izgleda kao da ste mnogo, mnogo pričali. To me podseća na učenika koji posle pola sata odgovaranja, nezadovoljan dvojkom, kaže: "Više sam pričao nego onaj što je dobio peticu." Jeste, sine, pričao si ti i pričao, ali nisi skoro ništa rekao.
Kako mi je jezik struka, meni baš bode oči i pravi mi je atak na ušesa koje para kao džemper, kad neko onako prazan u govornom umeću, priča mnogo, a u stvari ništa ne kaže. Nebrojeno puta sam rekla sebi da ću da zapisujem ono što čujem, ali... ne "postizavam", možda ću nešto i da propustim, zaboravna sam.
Da krenemo od umetanja nepotrebnih slova:
... iz toga proizilazi...
Ovaj glagol bi u infinitivu trebalo da glasi proizilaziti, i da je nastao od pro+izilaziti. Koja glupost! Glagol izilaziti uopšte ne postoji, i samim tim, ništa ne znači, međutim postoji glagol izlaziti, pa je pravilno samo: proizlaziti. Nikad nikog nisam čula da kaže: Izilazim, nego normalno: Izlazim. Samim tim, nešto može da proizlazi, a nikako da proizilazi.
Dok sam još studirala, smejala sam se sa koleginicama u vezi sa ovom, tako čestom greškom, pa smo došle do zaključka da treba da izilazimo što češće kako bi iz toga proizilazilo da smo strašne cice.
... bezbedonosno sredstvo...
Kaže se bezbednost, a ne bezbedonost, i takođe mi nije jasno otkud ovo O. Čak i na opremi koja se tiče bezbednosti mogu da se vide štampana uputstva koja u svakom redu po jednom, dvaput, a ponegde i triput imaju prideve pravljene od nepostojeće reči bezbedonost. Ako ti je već to struka, onda bar vladaj osnovnim terminima.
... skoncentrisan na učenje...
Kako postoji samo imenica koncentracija (kad budemo usvojili skoncentraciju, nek mi neko javi, da ne živim u neznanju), onda će i glagol izveden od nje biti - koncentrisati. Mada, istini za volju, to može da se kaže i: usredsređen na učenje.
... ispoštovao sam ga...
Od ovog valjda nema grđe! Kad imitiram Zemunce, onda umećem glagol ispoštovati gde god mogu. Dok sam radila u školi, moram da priznam da su mi deca koja kažu: "Ja ću Vas, profesorka, da ispoštujem", po pravilu bila meta za peckanje najmanje još mesec dana. Sledila bi moja rečenica: "Možeš da me poštuješ ako hoćeš, ali nemoj, molim te, da me ispoštuješ."
Stvarno, otkud ovo IS? Po najnovijim gramatikama, glagol ispoštovati koristi se samo kad se radi o rokovima, vremenskim naravno. Tako se u zemlji Srbiji obično prekorači rok za gradnju (kako je lepše reći), ali je dozvoljeno i: Nisu ispoštovali rok završetka radova na mostu. Ovakve konstrukcije novijeg su datuma, ali kako su uzele maha, doživele su da postanu regularne, mada uvek stoji napomena da ih treba izbegavati.
Dakle, ispoštovati samo kad se radi o nekim vremenskim rokovima, u svim ostalim slučajevima validan je jedino glagol poštovati, postoji i imenica poštovanje, a za ispoštovanje još nisam čula. Ko zna...
Sijaset je primera u svakodnevnom govoru, slobodno me dopunite, ali ove slušam svakodnevno i stvarno su mi se popeli na glavu.

Postoje i nepotrebne reči:
... penji se gore...
Ne znam kako neko može da se popne - dole, dovoljno je samo: Penji se.
... spusti se dole...
Ko se bude spustio gore a ne dole, nek patentira izum koji prkosi sili Zemljine teže.
... objavljeno je od strane komisije...
A što ne bi moglo: Objavila je komisija? Šta će tu ovo: od strane? Da popuni prazan prostor?
... ljuska od jajeta...
Ljuska jajeta, kora limuna, stranica knjige...
... u septembru mesecu...
Koliko znam, septembar je samo naziv devetog meseca. Isto važi i za sve ostale mesece: januar, februar, mart... Mada, maj mi je malo sumnjiv - možda da samo od toga napravimo izuzetak, pa ostavimo: U maju mesecu sve ozeleni. A, kako zvuči?
... dimenzije su veličine pet sa pet...
Umesto boldirane veličine, mogla sam da boldiram i dimenzije. Ili: Dimenzije su pet sa pet; ili: Veličina je pet sa pet.

Primera ima na pretek. Stalno mi govore kako jezik teži skraćivanju, što i sama znam jer je u prirodi svakog jezika da sa što manje reči kaže što više, odnosno da bude jezgrovitiji, ali u srpskom to izgleda ne važi.
Jedini primer gde se išlo na skraćivanje, a bez ikakvog opravdanja, imamo u: Kontaktirajte nas na taj i taj telefon.Svaki mejl koji dobijem, svaka firma koja se negde oglasi... obično ima ovu glupost u tekstu. U stvari, to nije glupost, nego veeelika greška. Čak ta greška ima i svoj istorijat.
Naime, kad je osamdestih izašla  Kunderina "Nepodnošljiva lakoća postojanja", jedna interna pošalica iz knjige preselila se i u naš govor, ali u šaljivom kontekstu. Jedan lik iz romana nepravilno je govorio, pogotovo je "grešno" koristio reči koje su imale internacionalno poreklo, pa je, između ostalog, umesto "kontaktirati sa" govorio "kontaktirati". Kad smo to počeli da koristimo, ova greška bila je u rangu sintagmi: priđi k Rumenci; ja sam na niveu, nisam na soleu; monumentalno sam došla... Niko nije mogao ni da pretpostavi da će ovaj izraz postati "na niveu".
Koliko je to glupo, može da vam dočara pandan u srpskom: Razgovaram Božu; umesto: Razgovaram sa Božom. Ako se ovako nastavi, stvarno će biti: Razgovaram Božu.

петак, 13. август 2010.

Ema, Ena, Ela... Milica, Jelica, Danica...

U jednom od ranijih postova, http://miljalukic.blogspot.com/2010/02/zbrka-sa-imenima.html napisah kako je postala skoro pa porodična tradicija da se imena brkaju. I dok je to u vezi sa mojom majkom imalo i šaljivu konotaciju, u mom slučaju posledice nisu bile nimalo prijatne, pogotovo kad razgovaram s nekim bitnim ljudima za posao ili sa "zvezdama" koje u svom poslu moram da srećem. Na blogu Jorgoslovlje obrukala sam se u dva navrata - prvo sam u komentaru umesto Jurij napisala Sergej (radi se o jednom od mojih omiljenih savremenih ruskih književnika, Juriju Poljakovu), ali nisam ni primetila da sam napravila grešku dok nisam dobila packu u drugom komentaru. Ništa mi drugo nije preostalo nego da se izvinjavam. Juče sam na istom blogu opet pogrešila, pa umesto Ahileon, napisala sam Herkulanum. Ono jeste da se radi o imenima dvojice grčkih junaka, ali opet... ne bi bilo dobro da se pomešaju na primer Tajson i Muhamed Ali.
Elem, u postu http://jorgoslovlje.blogspot.com/2010/08/ostrvo-spasa.html koji je imao predivan tekst (kao i skoro svi na tom blogu), govori se o Krfu i Srpskoj kući, ostrvu Vido... a kako je moj deda Solunac i prešao Albaniju, emotivno sam osetljiva na temu Prvog svetskog rata, plus me boli nepravda oko "zahvalnosti Francuskoj", pa se odmah javih s komentarom. Naravno, pogrešim naziv dvorca princeze Sisi. Ovaj put se nisam izvinila, verovatno su ljudi već uvideli s kim imaju posla.
To su mi najsvežiji ožiljci, ali nisu najgori. Najgori slučaj je bio kad se moj srednji sin, kad mu je bilo 16 godina, spremao za žurku u Višnjičkoj banji, vrlo, vrloooo bitnu. Dan ranije me je obavestio da sutradan kasno izlazi i neće doći kući da spava, ostaje na žurci i da ga nikako ne zovem, da ga ne brukam. Kako je vreme prolazilo, otvorio se i "priznao" da će tamo biti devojka na koju "otkida" i da sve mora da protekne u najboljem redu - od njegovog izgleda do toga kako će se ponašati, šta će govoriti...
Od ranog jutra počele su pripreme. Mislim da je jedno deset puta, ako nije i više, oprao kosu i stavljao gel, pa mu se nije svidelo, pa je onda ponovo oprao, pa stavljao penu, pa mu se ni to nije svidelo, ponovo je oprao, stavio vosak, to je bilo grozno, ponovo je oprao, ovaj put na jedvite jade (samo što nije uzeo ribaću četku), pa opet stavio gel... I tako je montirao frizuru ceo bogovetni dan. Inače, kosa mu je kratka, pa sam se čudila šta li bi radio da je žensko, pa još s dugom kosom.
Ceo dan je vadio garderobu, probao sve kombinacije koje ima... regal je bio ispreturan kao da pravimo veliko spremanje - sve pristojne farmerke i pantalone bile su na krevetu, košulje sa vešalica skinute, majice svuda po kući, čak je i gaće birao. Malo-malo pa nešto proba, pa onda udari u kuknjavu kako nema ništa, pa onda u drugu kuknjavu kako je mršav... On je verovatno bio na ivici nervnog sloma, a ja sam već bila u njemu, onako sa peglom u rukama, spremna da odgovorim svim zahtevima predstojećeg ekstra izgleda jednog zaljubljenog momka. Doduše, s vremena na vreme padalo mi je na pamet da ga peglom tresnem u glavu, da padne u nesvest, ne ode na žurku, a ja lepo sve što je pobacano vratim na svoje mesto. Posle zapalim cigaretu i tupo gledam u njega zanesvešćenog i zatvorena vrata regala. Pakleni plan nisam sprovela u delo.
Umesto toga sam onako podmuklo majčinski uspela da ga smekšam i saznam kako je ta devojka "super, super, super...", a da ima i jedna druga koja ga "smara, smara, smara".
Međutim, u pet po podne zove ga društvo da hitno dođe, jer mora da se pomogne oko spremanja kuće, treba da se donese piće... Pre nego što će da ode, nerado, ostavlja mi uputstvo - ako slučajno zove Milica, mislim da je bila reč o Milici, da joj potanko objasnim kako da pronađe kuću ili da joj dam njegov telefon. Pa mi je onda još potankije objasnio kako se ide do tamo i još mi sve nacrtao. "Molim te, mnogo je važno da ona dođe, sve joj objasni u tančine."
"Dobro."
"A ako slučajno zove Danica, pojma nemaš ni gde sam, ni s kim sam, ni šta radim. Nju slobodno oduvaj."
"Dobro."
Izuzev papirčeta sa mapom gde se nalazi blago, sve ostalo je trebalo da bude zapamćeno. Već nekoliko minuta po njegovom odlasku nisam bila sigurna u ta imena - ko je Milica, i da li se ova druga zove Danica ili Jelica. I naravno, pogrešnoj sam u tančine objasnila kako će da ga nađe, a prema ovoj drugoj sam bila čak i malo gruba, ali mi je odmah bilo sumnjivo, čim je devojka počela da mi se izvinjava: "Izvinite, mislila sam... Ma, ništa, izvinite još jednom."
Nesuđeni osvajač i gospodar ženskih srca vratio se pre ponoći, besan kao ris. "Ti si najgluplja žena na svetu!" Ponovio je to bezbroj puta, umetao između smislenih rečenica i govorio usput, kad god ima nešto da kaže. "Šta misliš, kako mi je bilo kad sam video skota! A one prave nema!"
Ni dan-danas ne znam koja je prava - Milica, ili Danica, ili možda Jelica...
Nismo govorili skoro dve nedelje a bio je ljut mesecima. Pravdala sam se: "Nisam ti ja sekretarica. Uostalom, ja sam žena u godinama."
"Ti si žena u godinama od tridesete."
Ako sam "dozvolila" sebi da s rođenim sinom ne govorim, šta tek da kažem za Herkulanum, pardon - za Ahileon.

понедељак, 9. август 2010.

Razlika u godinama

Ženski problemi s menopauzom poznati su svima - kad god vidite neku preko četiri banke, odmah sumnjate na menopauzu ako počne da se znoji, ako je nervozna, ako joj je vruće, ako je nezainteresovana ili prezainteresovana za seks, ako... To je svetski fenomen, počela sam da dobijam utisak da se u životu jedne žene sve vrti oko mesečnog ciklusa - kad je mala, kad će da ga dobije; kad poraste ima PMS simptome kojima definiše sve što ispada iz normale; a kad počne da sazreva, odmah je ubacuju u menopauzu, u stvari nekad je društvo blaže prema njoj pa joj daju dijagnozu perimenopauze. To vam je period pred menopauzu koji može da traje i do deset godina(!). I tako, postade mesečni ciklus stavka oko koje se vrti ceo ženski život. Nikome ne pada na pamet da se ona znoji i sa 16, i sa 106 godina. A kad je nervozna da to može da bude i zato što ima neke probleme. Jedine prave godine su one od 16 do 36 - sve manje od toga je balavica, i više od toga baba. Surovo, vrlo surovo.
Žene samo potpomažu takav stav, pa se povinuju diktatu mladosti iz sve snage. Ne bih se sad vraćala u 16. godinu ni da mi daju milion čega god. U 31. bih rado, ali samo zbog snage, jer je sve ostalo bilo katastrofa: sankcije, čekovi, razvod... Uh, jebote, pa to je bio horor. Ko je to izdržao, i Aušvic bi preživeo. Još bi iz logora izašao rumenih obraza. A posle 40. prolazi samo pamet, ništa više. Zabluda je da se čovek s godinama opameti, naprotiv. Žene posle 40, uglavnom, ili padaju u depresiju ili su rešene da se suprotstave prirodi pa i one koje nikad nisu nosile dekoltiranu garderobu ili mini suknju počnu da se otkrivaju i čak da provociraju izgledom. Ubila bih od batina onu koja se zakopča do grla i naprasno počne da veze, a počupala bih njenu ispisnicu s napičnjakom (to je mini suknja koja pokriva samo genitalije i zadnji trap). Da l' je moguće da dozvoljavamo da godine gospodare nama umesto mi njima? Tog skota od protoka vremena treba ubiti u kolevci, suprotstaviti mu se svim sredstvima, ali ne tako što će se godine kriti već što na njih uopšte ne treba obraćati pažnju. Najdepresivnija sam bila sa 20, u strahu pred životom koji me čeka a koji nije izgledao nimalo ružičasto, i to samo potvrđuje tezu da godine bukvalno ništa ne znače i da je jedino bitno kako se čovek oseća u pojedinom trenutku, što zavisi od onoga što mu se dešava.
Ako žene, pojedine žene, deluju jadno ili smešno u toj borbi s godinama, muškarci su samo smešni. Skoro da mi ih je žao. Posle 50. razdrlje košulju, neki stave i kajlu (što je deblja, veća je muka), naprasno počnu da igraju tenis, peru se kao manijaci čak i oni koji nisu prali ni ruke posle odlaska u toalet, neretko farbaju kosu, počnu da kupuju parfeme i oni koji su čuli samo za "pokošeno seno" i "bugarsku ružu", vežbaju, kad kažu pecanje misle na seks, kad kažu fudbal misle na seks, kad jedu misle na seks, kad gledaju TV misle na seks... I tako, samo misle na seks, ali - samo misle. Mnogi od njih se ne usuđuju ni da pokušaju nešto konkretno od straha od neuspeha. Naravno, njihova ciljna grupa su samo ženski primerci od 16 do 36, kod mlađih bi bili proglašeni za pedofile, a kod starijih opasno mogu da se obrukaju. Ali zato maštaju li maštaju. I podsećaju se mladosti kad su žarili i palili gde god su prošli. U tom prisećanju odu tako daleko da napumpaju stvar do takvih razmera da počnu da se osećaju kao Kazanove. Ali, pre su Šekspirovi Falstafi.
Jedan prijatelj mog muža po četvrti put se oženio oko 55, a nevesta je bila okruglo 30 godina mlađa. I tast i tašta mlađi su od njega. Taštu je dovodio do ludila zovući je mama, a "tatu" je "poštedeo" te počasti, kako on kaže "kul je tip", mada ja mislim da je to bilo iz straha. Tast je bivši bokser. Posle svadbe otišli su kući, i kako je taj andropauzični muškarac pričao: "Stariji su bili u jednoj sobi, a mi, deca, u drugoj." Vodao je on tu svoju ženu kao trofej i mnogo se ponosio njom, a ona... stvarno je bila zaljubljena. I dok je on govorio: "A, kakav sam majstor!", verovatno misleći kako je super u krevetu, ona je uplakanoj majci objasnila "kako joj je mnogo lepo s njim, neprestano se smeje". Dva različita pogleda na istu stvar. Ona mi je draga, a njemu mi dođe da rascopam glavudžu, sa sve onim smešnim bejzbol kapama koje nosi na njoj. Ali, očigledno je tu svako našao nešto za sebe, i, koliko znam, za sada im dobro ide.
Muškarci neuspehe mnogo teže podnose nego žene, naročito one koji se tiču njihove muškosti. I kad izgledaju kao sumo rvači, još uvek sebe vide kao Džordža Klunija. S velikim neodobravanjem gledaju na žene koje su sa mlađim muškarcima, to shvataju skoro kao uvredu. Naročito muškarci od 50. pa nadalje. Jedna naša prijateljica (42) u vezi je sa muškarcem od 30 godina i to očigledno funkcioniše, ali andropauzični prijatelji joj stalno spočitavaju kako je on s njom zbog para, "Misliš da nema neku koja mu je stvarno potaman?", "Da l' si normalna, svi ti se smeju!"... Ali, dobro im je zapušila usta - pitala je šta u stvari hoće od nje, a odgovorio joj je baš onaj koji pored žene ima i ljubavnicu koju voda kao trofej (a trofeji koštaju) i koja je dobrano mlađa od njega: "Samo ti kao prijatelj kažem da posle ne bude kasno. Smešno je da se žena u tvojim godinama tako bruka." Odgovorila je pitanjem: "A znaš li šta je tebi potrebno?" "Imam sve." "Ne, nemaš, potrebna ti je medicinska sestra. U tvojim godinama." Da li je ona smešnija što je sa mlađim ili on što je u istoj situaciji? Meni je on smešan, a njoj - svaka čast!
Ako može Vuk Kundor iz Malezije, koja je proslavila 108. rođendan, da se uda za 70 godina mlađeg Muhameda Nur Musu, koji je ubrzo posle venčanja otišao u bolnicu zbog problema sa drogom, i da joj se posle lečenja vrati (u svakoj vezi ili braku ima problema, ali su ih oni prevazišli), pa još nameravaju da usvoje i dete, šta su 30 ili 12 godina razlike! Prave sitnice.

среда, 4. август 2010.

Marginalci, jedan naklon za vas! (Posveta Kragujevcu)

Dok sam išla u gimnaziju, mesto na kome se sve dešavalo, odakle je sve počinjalo i gde se sve razrešavalo - bio je Dom omladine. U Kragujevcu se govorilo samo Dom, i svi su znali na koji dom se misli. Da ne bude zabune - nije to bilo nikakvo fensi mesto niti baza očajnika, to je bilo - sve! Tamo je vežbao Smak, Točak je pio kafu u pauzama, oko njega su uvek bili neki zanimljivi likovi, što domaći što "stranski", lokalni frajeri s nabudženim satovima (još nisu bile u modi kajle) zagledali su devojke koje tu dolaze, marginalci su igrali šah ili samo blejali, ko je bežao iz škole ovde je nalazio sigurno utočište, postojalo je i Omladinsko pozorište, pa Dečja trupa... U podrumu je nekad davno bila diskoteka, ali je već završila s radom kad sam pošla u gimnaziju, mada mogu da se pohvalim da sam jednom ipak bila u njoj - u šestom razredu smo u Domu igrali našu školsku predstavu, pa smo posle ostali i u diskoteci. Meni je to bilo prvi put i bila sam fascinirana. Tad sam još bila glupava pa sam mislila da svi dolaze samo da bi igrali, a ja baš volim ples. Posle nekog vremena sam saznala da je većini to samo fasada za druge aktivnosti.

Na jutjubu sam gledala snimke Dejva Mosa u kojima govori o svom poznanstvu sa Točkom i kako mu je prilikom prvog dolaska u Kragujevac samo rečeno da dođe u Dom. Svi su znali gde je to. I svi su tamo odlazili, iz ovih ili onih razloga. Kafa je bila najjeftinija, a po kvalitetu je samo ona iz Balkana mogla da se meri s njom, sok nerazblažen i puna čaša, do vrha. Kad naručiš limunadu, znaš da je tad pravljena, i nema foliraže s ledom. A mogao si samo da sediš i ništa ne naručiš jer nemaš para. I zbog toga ti nije neprijatno niti si manje vredan.

U Domu su tako blejeći non-stop sedeli lokalni marginalci, koje ima svaki grad, ali ovi su, da l' zato što su povezani s mojom mladošću, meni nekako najinteresantniji. Bilo da dolazim na glumačke probe, polazim u školu, vraćam se, nalazim se sa društvom, bežim sa časova... oni su uvek bili tu: Dule Pacov, Pera Duh, (Ludi) Pompula, Ludi Rajko, Zdenko Roker, Lazica Švaler, Ludi Aca...

Dule Pacov - možda je neko i znao gde taj čovek stanuje i od čega živi, ali je moguće i da niko nije bio s tim upoznat. Za njega se govorilo da je kao dete bio natprosečno inteligentan, ali mu se desio neki kvrc sa 17 godina i jednostavno je - odlepio. Pri pomenu na njega, mnogi bi govorili: "Ne vredi biti mnogo pametan, pogledaj Duleta Pacova." A od te njegove pameti jedino što sam videla, bilo je da mu kažeš bilo koji datum, i odmah će ti reći koji je bio dan u nedelji, a vrlo često i šta se desilo na taj dan. Radio je to za manje od minuta. Uglavnom je ćutao, sedeo, ponekad igrao šah, ali nije mu bilo zanimljivo jer nije imao dostojnog protivnika, i s vremena na vreme bi pričao sam sa sobom, onako sitno, u bradu, brzo i nerazgovetno. Iako je uvek imao bradu od dva dana, nikad obrijan i nikad s bradom, nije se znojio i delovao je kao da su ga tog trenutka izvukli iz mašine - preživeo je centrifugu zajedno sa odećom. Sve čisto i miriše na prašak i omekšivač, ali sve dozlaboga izgužvano. Iako su Duleta uglavnom voleli i, bez obzira na sva peckanja, među marginalcima je ipak uživao poštovanje, meni je on bio najneomiljeniji, a znala sam da je neizbežan.

Pre nego što sam dobila bezveznu titulu Mis Noga, vrlo često sam nosila šaškaste prugaste čarape, koje nikome, pogotovo što sam imala starke na nogama, baš nikome nisu bile seksi, ali je Dule, kad god bih ušla, počinjao da se vrpolji i to su bili jedini trenuci kad se znojio. Posle se malo osmelio, pa je počeo da zvižduće za mnom, a poslednja faza je bila da ispušta neke čudne zvukove koji su publiku u Domu zabavljali. Društvo mi je reklo da, kad mu se izgubim iz vidokruga, pravi neke pokrete rukom, imitirajući obruče na čarapama, na šta bi mu svi aplaudirali. Posle titule Mis, nikad više nisam nosila ništa u čemu bi se videle noge, izuzev ako je predstava to zahtevala. A kao za đavola - Dule bi uvek seo u prvi red i aplaudirao i kad treba i kad ne treba. Pojavim se ja na sceni, bila je jedna predstava u kojoj treba da uletim, pa kad ukapiram da nije dobro da me vide, zastanem pa izletim, a Dule Pacov i na to aplaudira kao sumanut.

Kažu da je nadimak dobio zato što je uvek prilazio kao da se šunja, iznicao niotkuda i nestajao u nigdinu - kao pravi pacov koji živi u ilegali.

Pera Duh - mislim da svako mesto ima nekog poput Pere Duha, lokalne legende. Ni po čemu, izuzev po izgledu, nije bio specifičan niti interesantan, pa opet, njega su svi znali. On je bio nalik ovdašnjim, srpskim estradnim zvezdama koje su popularne iz sasvim nepoznatih razloga, ali su popularne zato što su poznate. Tako i Pera Duh - iako je radio u Zastavi, nikad nije imao para, stalno se žickao za cigare, nije propuštao nijedan koncert u Evropi, a na sve je išao autostopom. Nikad u životu nisam videla da taj čovek nešto plati. A pri tom nije važio za ciciju, ne znam ni sama kako. Imao je dugačku kosu do dupeta, koja je već postala dobrano seda i proređena, ali nije se odricao hipi mladosti, imao je kvarne zube, ali se uvek široko smejao, nosio je leti crne starke a zimi crne martinke, ali uvek jedne te iste... Na njemu se sve uvoštilo i ne bi me čudilo da zateknem mumiju u Domu koja progovara: "E, imaš pljugu, samo jednu."

(Ludi) Pompula - meni je bio prvi put predstavljen kao Ludi, ali izgleda da je to bilo rezervisano samo za Acu i Rajka. Elem, Pompula i Pera Duh su iz istog kraja (Pivara), priča se da su išli zajedno i u školu, ko zna... Činjenica je da su se oni znali i da je Pompula svako veče pitao Peru Duha da l' će kući, na šta bi ovaj odgovarao: "Ako mi niko ne dâ pljugu, idemo." I dobijao bi pljugu, a Pompula bi mu uzvraćao: "Vidiš, bre, kakav si, ko sasušena mušmula, a pušiš." I onda bi otišao. Pera nije bio (tako) mršav, ali je zato Pompula bio po svim pravilima šumadijske lepote: krupan, visok, zadrigao, čak su mu i obrazi bili crveni kao detetu s kičerajske reklame. Pompula je bio poznat po silovanjima, mada ne znam ni za jedan slučaj, ali se pričalo sve i svašta. Ono što je fakat, to je da pred svaki dolazak neke delegacije ili kad je neki događaj u Kragujevcu ili od regionalnog značaja, u ćorku strpaju Duleta Pacova, Peru Duha i Pompulu, Provedu oni tamo noć ili dve, kartaju se, Pera puši o trošku države, imaju po tri obroka, pa se vrate kući. Milicioneri ih i razvezu, kao da idu taksijem. Ako i nije silovao, Pompula se stvarno palio na žene koje mu se opiru. A pri tom je poželjno da su drusne, spram njega. Mene je zvao piklja ("Što, bre, ne jedeš? Kakva si, ima da se prelomiš!"), tako da stvarno nikada u njegovom prisustvu nisam osećala nikakav strah, čak me je u nekoliko navrata pratio i kući, do vrata, upoznao mi je i majku, i baba-tetke...

Jednom su on i Pera Duh krenuli za Beograd, na neki koncert, po Perinoj ideji, auto-stopom. Pompula je kasnije pričao da su stigli skoro do Batočine peške, niko nije hteo da im stane. Stvarno, ko bi njima stao? Jedan dvometraš sa oko 130 kila i drugi zarastao u kosu, sav odrpan - slika i prilika da ih primiš u kola. Idu oni tako, idu... kad negde u daljini nešto pukne, moguće guma, a oni se nagonski bace na zemlju. Posle pet-šest minuta digne se Pera, priđe Pompuli, a ovaj, kad je Pera počeo da ga drmusa da proveri da li je živ, i, ako jeste, da ustane, reče: "Pusti me, mrtav sam." "Ne budali, živ si." "Ćuti, Pero, nemoj da me tešiš." U Beograd su stigli toliko kasno da su zakasnili na koncert, prespavali su u parku, a sutra ih je pokupio neki Kragujevčanin koji ih je prepoznao. Na auto-putu, dve prilike koje pešače prema Mladenovcu - smešno mi je i kad zamislim tu sliku.

Pompula je imao starijeg brata koji je bio na ponos celoj porodici, imao je ženu, decu, završio fakultet... On je i zaposlio Pompulu, a kasnije je rešio da ga oženi. Doveli oni tako mladu iz okolnog sela. Prvo sedele dve porodice skupa, pričale, pa onda ostavili buduće mladence nasamo. Kaže njoj Pompula da se igraju - ona nek se zaključa u drugu sobu, a on će da lupa na vrata, ona neće da mu otvori, bilo bi dobro i da pokaže kako se plaši, pa će on da udara još jače i viče još glasnije, pa će tek na kraju da je zagrli, kad razvali vrata. Počeo Pompula "igru", rekao tek reč, a mlada mu odmah otvorila vrata i zagrlila bi ga da nije pao. On joj predloži da to ponove, "uopšte nije bilo dobro". Ona mu drugi put otvori vrata i pre nego što je išta rekao. Uhvati on nju za ramena i kaže joj: "Znaš, mlad sam, još ne bih da se ženim, a i ti uopšte ne znaš da se igraš." Oženili su ga kasnije, kad mu je bilo 40. Mnogo me zanima da l' nova mlada zna da se igra.

Inače, Pompula je mnogo žalio što se nije rodio kao žensko. Kaže da bi bio kurva: "Ej, gde to ima? Em ti zadovoljstvo, em ti plate." Jednom me je pratio kući i neki njegov komšija se zaustavlja i pita ga: "Pompula, 'oćeš da te vozim kući?" "Šta ću kući?" "Da spavaš, čoveče." "A šta sutra da radim na poslu?"

Ludi Rajko - lokalni švaler koji se nije odlepio od svojih crnogorskih korena. Najmlađi od trojice braće koji je bio u najvećoj milosti majke, kažu da je po smrti sve njemu prepisala, ništa nije ostavila drugoj deci. Doduše, druga deca su se snašla u životu i mogli su sebe da izdržavaju, a Ludi Rajko ima, pretpostavljam, nepuna dva meseca radnog staža i živi od izdavanja nekretnina. Glavna preokupacija bilo mu je pisanje recki na ljubavnom planu. Pouzdano znam da neke njegove "uspehe" treba pripisati njegovoj bujnoj mašti, ali... ugled mu je ostao neokaljan. Od svih ovih marginalaca jedino ne volim njega i Duleta, ali Duleta zato što mi je smetao, a ovoga sam se plašila jer je zao. Stvarno, niko nije bio zao i nije drugima ništa nameštao, a ovaj se, kao najveća torokuša, samo bavio abrovima koje je besomučno izmišljao. Mnoge devojke, a bogami i momci, platili su visoku cenu njegovog zabavljanja društva. Kad bi ga uhvatili u očiglednoj laži, smeškao se onako potuljeno: "Šta ti je, što si nakraj srca? Zezamo se malo." I uvek mu je sve prolazilo. Mislim da je Ludi Rajko trebalo da bude političar, prava je ljiga i sigurno bi imao uspeha.

Zdenko Roker - i Zdenko je lagao, ali ne kao Ludi Rajko, da nekome smesti, nego kao budaletina svoje vrste. Imao je stalno neverovatne priče kako će sa svojim bendom koji je u tom trenutku činio samo on, da snimi ovo, pa ono, kako se upoznao s ovim, pa s onim, kako će da sarađuje s Točkom, samo što nije... Nosio je gitaru uvek sa sobom, verovatno i kad ide da se olakša. I stalno je smišljao neke pesme, na engleskom, naravno, a zapisivao ih je ćirilicom, pa je jednom u Domu zaboravio papirče na kome je pisalo "Njujork siti dej... Doris siti dej... (pa onda nešto jako!)". Zdenko je imao najseljoberskiju frizuru koja je ikad viđena, i ja mislim da je trebalo da je patentira - tako nikad niko sebe nije uspeo da unakaradi: kosa preko ušiju, napred malo landara, pozadi ošišan kao za pregled higijeničarke, a šiške u totalnom rasulu i stalno ih pomera te tamte te vamte; još mu se kosa malo i kovrdžala, pa je imao navrh glave talase kao da se kolmovao. Jednom se u Domu pojavio ošišan i bio je to grom koji je pukao nasred šahovske table u glavnoj sali - muk. Posle se ispostavilo da je bio u vojsci, ni zakletvu nije dočekao, izbacili ga kao poremećenog. Zdenko je pričao kao navijen, pretpostavljam da mu nije bilo teško da glumi ludaka, mada je govorio kako mu je najteže padalo što je "morao" da piša u krevet i da se i sad oseća popišano.

Lazica Švaler - u neku ruku je marginalac, a u neku i nije. Kažu da sad živi u Americi i radi u Nasi, mašinski je inženjer. Međutim, Lazica je imao burnu mladost, i tačno se zna kad je fijuknuo. Naime, mama i tata kupili su mu garsonjeru koja je bila do njihovog stana kad je krenuo na fakultet, da časte dete što je uvek bilo dobro i da može na miru da uči. I stvarno, Lazica je učio tamo sa drugaricama, ali mu se neka podsmevala da je peder jer je nije ni pipnuo. I reši on tad da ima da jebe svakog ko pređe prag njegove garsonjere. Majci je najozbiljnije rekao da više nema šta tu da traži, a priča se da se žena koja čisti zgradu prevarila pa ušla unutra, a "lepo sam joj rekao da ću da joj napunim kofu s vodom, nek pričeka ispred vrata".

Njegov drug s fakulteta, kad ga je video preko ulice s devojkom koja mu se dopadala, onako u strahu da Lazica nije pošao s njom u garsonjeru. doviknu: "Lazice, Lazice... jesi izlečio triper?" Devojka mu je bila koleginica s fakulteta, nije bilo nikakvog muvanja, ali je pobegla glavom bez obzira. A Lazica, da bi se osvetio, kad je tog druga u Domu video s nekom drugom devojkom kako razgovara, odrešito je prišao i odlučno rekao: "Zdravo! Je l' to ta što treba da je jebemo?" Sad su bili 1:1, ali devojke su ih izbegavale. Lazica je bio lep, mada nizak i suvonjav, i vrlo pametan. Samo da mu se ne ulazi u garsonjeru, sve ostalo je bilo na mestu.

Ludi Aca - on je jedini moje godište, ali nisam se družila s njim već s njegovom starijom sestrom. On je uvek bio samo "Vesnin brat". Bio je dobar dečkić, pametan... Međutim, prvi put mi je još u sedmom razredu zasmetalo kako se ponašao kad smo bili na bazenu, i rešila sam da ga izbegavam, ali da se to ne primeti, zbog Vesne. Tada je davio moju sestru, i po onome kako je ona izgledala, i kako se on cerio, nije mi bilo nimalo smešno niti sam verovala da se radi o igri. Moja sestra je fantastičan plivač, ali stvarno umalo da je udavi. Kasnije je imao još nekoliko sličnih izgreda, ali ovaj put to nije bilo tako olako shvaćeno. I sa 17 godina konačno mu je postavljena dijagnoza - mladalačko ludilo. Prekinuo je školovanje, malo-malo pa je bio u Pčelicama (kragujevački pandan beogradskom Lazi). Istini za volju, nije on uvek bio lud, mada je jedini zvanično imao dijagnozu (Zdenkova je ostala u vojnom arhivu), i kad bi imao svetle trenutke, nije bilo zabavnijeg čoveka od njega. Sve je znao, baš sve! Kad ne bih umela da rešim neki zadatak iz matematike, on bi ga rešio iako nije išao u školu. Čitao je sve što mu dođe pod ruku, i ne samo da je čitao, on je sve usvajao, za njega se znanje lepilo! Međutim, u periodima kad mu nije dobro, razbijao je čaše po Domu, pljuvao na ljude po ulici... Na kraju, nisu ga puštali iz kuće kad je pun Mesec, kad samo napomene da ga boli glava, kad se naglo menja vreme... Šteta, stvarno šteta za njega. Jedino on više nije među živima, u jednom od nastupa ludila se ubio, a kažu da je dan pre toga u Domu izjavio: "Sve ću da vas nadživim, sve. Ja sam gospodar svoje sudbine." Toliko oprečno, a toliko slika i prilika celog njegovog života.

Legenda za fotke:
1. Prva kragujevačka gimnazija
2. Zgrada Opštine
3. Šumarice - Spomenik V/3
4. Stari kameni most
5. Đurđevdanski krst na ulazu u Kragujevac (onaj koji je simbol grada, u centru, srušili su komunisti, pa ga građani opet podigli devedesetih)

уторак, 3. август 2010.

Tragom dve vesti

Proteklog petka pročitah u dnevnoj štampi vest o tome kako su zabrinuti građani prijavili otmicu dečaka. Navodno ga je mladić šamarao i na silu odvukao u kola i onda su se odvezli. Scena se dešava ispred Bežanijskog groblja, a građani su zapisali i tablice. Sad nastupa američki scenario sa jurnjavom policije prema otmičaru, saznanje na koga se vodi vozilo, adresa, odlazak... I na kraju se ispostavilo da se radi o mladiću od 27 godina koji je lupio mlađeg brata (12 godina) po glavi ne bi li ušao u kola, da idu kući. Od početka do kraja vesti od nekoliko rečenica smenilo mi se nekoliko raspoloženja, od zabrinutosti do napete akcije i na kraju do srećne završnice. Zamišljam samo moju decu kako jedan drugog svakodnevno čvrkaju po glavi i skoro da mi je bilo smešno. Ali me je s druge strane obradovalo saznanje da je to prijavljeno. Šta da se nije radilo o braći, već da je stvarno bila reč o otmici? Eh, da su tako "revnosni građani" zvali i kad su tukli Teofila Pančića možda bi se batinaši uhapsili na licu mesta, bio bi to "korpus delikates", pa sad ne bi morale da se igraju prezapetljane pravničke igre da li su ili nisu ovi koje su uhvatili pravi. Sad će neki advokat da se proslavi - na tuđoj nesreći, naravno. Nikad, stvarno nikad ne bih mogla da budem advokat, niti grobar, lekar, vojnik, policajac, bilo kakav inspektor (od sanitarnog pa sve do policijskog)... naravno, ne bih mogla da budem ni degustator alkoholnog pića, ali to već nisu moralni nego fiziološki razlozi.
Druga vest koja mi je pobudila pažnju da o njoj razmišljam i posle čitanja, bila je odluka da se Evi Ras ukine porodična penzija od celih 18.000 dinara (o ovome pročitajte odličan tekst na http://www.mahlatblog.com/lex-talionis )! I da nisam lično pogođena, a jesam, opsovala bih svakako na ovu vest. Pazi, molim te, čega su se dosetili - zarađuje dodatno i ta zarada premašuje penziju! Pa šta? Ako može neki debelguzi profesionalni foteljaš da sedi na dva mesta i za to dobija dve plate, zašto ne bi neko ko ima višestruke talente sebi obezbedio bolji život? Uostalom, ona svojim slikanjem i pisanjem nikome ništa ne otima, a ovi profesionalni teoretičari čije greške tek treba da iskijavamo, otimaju nekome radno mesto, nama, iz naših ličnih džepova otimaju pare, i još oni da mi odlučuju da li mogu dodatno da radim ili ne mogu - e, pa, izvin'te, ali to je čist bezobrazluk, čak ste i premašili najprimitivniji primitivizam.
Kad sam sklapala ugovor o radu sa firmom u kojoj trenutno radim, morala sam da potpišem i da neću raditi slične poslove u drugim kućama, što je sasvim u redu. To je klasični sukob interesa. Ne mogu da pišem i za svoje i za neke druge novine, ali... mogla bih na primer da lektorišem, tu nema sukoba interesa. Međutim, ne može. Ne može ništa, ni slično. OK, trebalo je da pitam da li mogu da pričam, jer i to je neka reč. Doduše, nije pisana. Za blogove ništa ne piše, uostalom ovo i nije neka konkurentska kuća, pa sam se raspisala kao nezdrava. Objavila sam i roman, a da nisam pitala. Niko ništa nije ni rekao. Moja kuma lepo je primetila: "Izgleda da sankcionišu samo ono što im se prijavi." Sad za drugi roman samo kukam, ništa ne preduzimam, ali nisam ni pametna kome da se obratim. O tom, potom - mnogo je tužna i žalosna ta izdavačka priča i niko te ne zarezuje ni za suvu šljivu ako im ne donosiš "Da Vinčijev kod". A što tek niko od ovih koji odlučuju o štampanju ništa i ne pročita... Stvarno je to mnogo tužna priča. Drugi put o tome.
I tako, našla sam se lično pogođena sudbinom Eve Ras, jer sam stalno maštala o odlasku u penziju, i kako ću tad da radim šta ja hoću, pitanje je samo inspiracije i umeća. I šta sad? Da sačekam šest banki još sluđenija nego što sam sad? Ako mi penzija bude kao njena, neću moći ni novine da kupujem. Valjda će pamet da me služi i valjda će ovi lopovi da nam se skinu sa grbače, pa da se radujem penziji. Stvarno joj se radujem, iako je daleko.