субота, 22. јануар 2011.

Modni fašisti (FF - Fashion Fascists)

Prvu smanjenu ocenu iz vladanja, i to ne četvorku već trojku, dobila sam zbog - mode. Tako je i počeo sunovrat, tu godinu sam završila s jedinicom, a po ostalim ocenama se videlo da sam pravi pravcijati štreber koji zaista voli da uči. Mnogi mi kažu da to ne ide jedno s drugim, ali, eto, kod mene očigledno ide. Vladanje mi je bilo najteži predmet!
Karijeru lošeg "vladača" započela sam svojim smelim modnim kombinacijama koje su mi pričinjavale neverovatnu sreću, ali su me dosta i koštale. Dok sam dolazila u školu s ćebetom na kome sam probušila rupu za glavu i obradila ivice, samo su me čudno gledali, još čudnije dok sam bila u džemperu sa trakama koje su se završavale kićankama i koje su landarale tamte-vamte, pritajene primedbe imala sam za haljinu s rol kragnom i golim leđima, a kad sam došla u školu u suknji sašivenoj od dečjih pidžamica i sa baletskim žiponom ispod, odmah sam bila upozorena od razrednog da se vratim kući i presvučem, pa kako nisam htela, po hitnom postupku su me sproveli kod direktora. Zašto ne prvo kod psihologa? Napisah - hitan postupak! Tako hitno dobih i trojku iako sam branila boje škole na mnogim takmičenjima.
I danas je moguće da u obrazloženju za smanjenu ocenu iz vladanja stoji - neprikladno odeven/a. Škole su uvele čak i pravilnike šta sme da se nosi a šta ne. U vreme kad sam ja išla u školu, zvanično toga nije bilo, ali su postojale uniforme, odnosno kecelja za devojčice i bliza za dečake. Ne znam ni za jednu gimnaziju u to vreme koja je imala kecelje, ali moja, Prva kragujevačka gimnazija, to je propisala. Čak i dužinu - ni prst iznad kolena, ni prst ispod kolena (jedna generacija je zamolila da direktor objavi dimenzije svog prsta, možda čovek ima debele prste, i možda su onda moguće varijacije od po nekoliko centimetara). Po mišljenju gimnazijskih čelnika, bili su liberalni jer kecelje i bluze nisu morale da budu crne već je bilo dozvoljeno i da su u plavoj boji. E, moja kecelja je bila plava, od teksas platna, sa faltama koje su se otvarale u plavoj boji, ali od svetlijeg teksasa nego ostatak. I na rukavima sam imala neke džidža-bidže. Jedno vreme sam nosila i čipkani okovratnik koji se dizao uvis (koji je baš bio lep), ali kao nepraktičnog morala sam da ga odbacim. Moja majka je stalno jadikovala kako sam "sva naopaka" i stalno teram inat, a u stvari sam želela da nosim ono što se meni sviđa.
Šta sam u stanju da stavim na sebe, to je posebna priča. I pri tom nemam nikakvu nameru nekog da zapanjim ili šokiram, već mi jednostavno tako dođe. Imala sam periode kad nisam izlazila iz crne boje, pa period haljinica, šljampavih džempera, markirane garderobe... Kao svečanu haljinu nosila sam i nekadašnji kombinezon svoje nane, od crne saten svile, sa čipkom. To je kombinezon iz tridesetih godina koji se nosio ispod balske haljine, dugačak, s tankim bratelama i krojen do savršenstva prateći telo, "iz šreha". Muž mi je kupio svečanu haljinu od bele saten svile, Gotjeovu, ali koja je neodoljivo ličila na kombinezon. Pri tom svi komplimenti idu naninom kombinezonu!
Zaista, ne mogu da se oblačim onako kako mi se diktira, ja nosim šta se meni ćefne. Ako mi je prijatno da vukljam džemper koji se skoro deformisao na meni, a sutra mi je gušt da se utegnem, onda ću tako i da uradim. Nije moderno? Ma, šta kažete? Baš me briga!
Volela sam kako se oblačila Olja Ivanjicki, vanvremeno. Njena garderoba mi je uvek ličila na stvari koje se uzimaju iz pozorišnog fundusa, a kasnije mi je i sama rekla da neke stvari i jesu odatle. Nisam se družila s Oljom, ali sam je sretala po raznoraznim slavama i bila je dobra prijateljica mojih prijateljica. I zaista, na svakoj fotografiji jedino po Olji ne možete da naslutite o kojim godinama je reč. Oblačila se isto i šezdesetih i sedamdesetih, i osamdesetih i devedesetih i - uvek bila dobro obučena. To je već pitanje stila i harizme, a imala je i jedno i drugo. Kao i Josipa Lisac.
Čuvena Odri Hepbern u tom smislu je najprepoznatljivija - prava modna ikona. Iako je pratila modu, ipak je imala nešto svoje, ono što druge nisu. I Džeki Kenedi-Onazis. I Katrin Danev. I Kejt Mos.
Za ikonu neukusa mnogi danas smatraju Ejmi Vajnhaus. Nije! Ima nešto svoje, i to je ona, i to je super. Pri pogledu na njenu frizuru, kad sam je prvi put videla, malo sam se zagrcnula, a posle... to je njen zaštitni znak. Bravo, Ejmi! Da li bih ja nosila "ono" na glavi? Nikad!
Upravo u tome i jeste kvaka. Svi slepi sledbenici mode u stvari nemaju mašte, a što je još gore - nemaju ni "svoju talasnu dužinu". Popularno to sad zovu "personality", ali sam pismena i išla sam u školu pa ću pisati na srpskom kad pišem na srpskom, a na engleskom kad budem pisala na engleskom. Svakako, internacionalizmi se izuzimaju, ali su, svakako, transkribovani.
Moda je danas pravi teror, i to ne bilo kakav - sami sebi smo ga nametnuli. Svaka žena koja "drži do sebe" nosiće boju koja je popularna iako joj ne stoji. I kratku suknju iako joj pokazuje sve nedostatke, i još čudnije, iako je ne voli. Ali, moderno je!
Šta tek reći o diktatu robnih marki... Nebrojeno puta do sad uverila sam se da etiketa ništa ne mora da znači. Imam jedno Armanijevo bluziče, belo, obično, doduše lepo krojeno, ali mu je glavni epitet što je firmirano. Za te pare mogla sam da kupim ceo komplet, i suknju i sako, ali bez oznake Armani. Imam i Burberry mantil, kupljen još kad mi je bilo 16 godina, u Londonu. I dan-danas može da se nosi, samo što ja u njega više ne mogu da stanem. Postoje te večne stvari, ali izuzev Birkin tašne, popularne birkinke modne kuće Hermes, i alpinističke odeće i prateće opreme, nema više garderobe koju mogu da naslede i unuci. I ne moraju, pitanje je da li bi im se svidelo šta im je nosila baba.
Ako uopšte dočekam unuku, volela bih da vidim kako reaguje na slike svoje babe iz gimnazijskih dana, kad se vidi celo odeljenje: u prvom razredu pristojna devojčica sa "super ekstra" cipelama; u drugom devojka koja samo što se vratila s neke planinčine, u top formi, poput sportistkinje, u majici; u trećem vamp izgled - tesna haljina uz telo, frizura iz doba čarlstona; u četvrtom u belom kostimu, kao pravnica iz neke advokatske kancelarije - decentna ali ne američki sterilna.
Nije fraza - nosim ono u čemu se dobro osećam. Jedino što se ja ne osećam uvek isto. Neki put mi tako dođe da sam sva šarena. Drugi put mi se hoće samo crno ili ništa. Treći, ne mogu bez golih nogu. Četvrti, iz kože bih iskočila ako nisam zakopčana od nožnih prstiju do grla. Ako nikog ne ugrožavam, šta se koga tiče kako ću da se obučem? Dok sam radila u školi, imala sam i majicu Disciplina Kitcme, i farmerke s majičicama, i dolazila pravo iz kafane sa sve šljokicama u kosi... I? Ništa. Đaci nisu fašisti. Ali modni poslenici jesu. Oni i naprave situaciju da žena na sebi ima sve same markirane stvari u vrednosti preko hiljadu evra, a kao dodatak - plastične naočare!
Inače, ona suknja s početka priče bila je super! Sve volan za volanom, a u različitim desenima: malo prugice, pa cvetići, pa zeke, pa geometrijski motiv, pa neke mace... a ispod žipon, bogat, veliki, od baletske haljine, na nogama kaubojske čizme koje mi je tetka donela iz Amerike. Ne znam zašto je ta suknja izazivala takvo zgražanje. Vivijen Vestvud bi se svidela. Kad već pomenuh gospođu Vestvud, imala sam tašnu koju sam sama pravila od goblena koji se malo oštetio po ivicama, pa sam ga iskoristila za tašnu. Prođoše dve godine, gledam neku reviju, kad tamo sakoi dotične kreatorke sa - goblenima!

четвртак, 13. јануар 2011.

Feministkinje javno i privatno ("Dnevnik", Queeria, 2010)

Juče je bila promocija publikacije projekta "Dnevnik" u izdanju organizacije Queeria (Centar za promociju kulture nenasilja i ravnopravnosti) u Kulturnom centru "Grad". Ova po mnogo čemu obično neobična knjiga (može i obrnutim redosledom - neobično obična), nastala je "kao rezultat saradnje 'Queeria centra' sa velikim brojem poznatih ličnosti iz javnog života Srbije. Nakon višegodišnjeg iskustva, naše statistike pokazuju da su žene – od umetnica preko univerzitetskih profesorki do… političarki – ne samo brojnije, već i spremnije i hrabrije da stanu u odbranu ljudskih prava. (...) Sagovornice DNEVNIKA kroz svoje intimne priče objašnjavaju šta ih motiviše da budu društveno i politički angažovane, da podržavaju manjinske grupe i ljudska prava. Kako one vide Srbiju danas, da li su i na kom nivou promene moguće, šta one očekuju kao rezultat svog angažmana, neka su od pitanja na koja DNEVNIK traži odgovore."
Ovo stoji u notaciji "Dnevnika" i zaista je to - to. U tom smislu knjiga je sasvim obična i lako bi mogla da se svrsta u publicističku literaturu, kojoj, istini za volju, uglavnom i pripada. Ipak, ono što je odvaja od mnogih sličnih knjiga koje su više pamfleti i koje čitaju uglavnom ljudi koji se time i bave, u tome je što možete da je čitate i kao pravu lepu književnost. Pored umešnosti priređivača Bobana Stojanovića i Marijane Stojčić da nađu pravu formu i izaberu prave sagovornice, da li namerno ili je slučajno tako ispalo, sve priče, svih sagovornica, životne su i zanimljive. Očekivala sam da će sve biti manje-više na isti kalup, pa još i feministički obojeno... kad tamo... stvarno dnevnik 21 žene koje imaju šta da kažu. Takođe priznajem da za neke od njih nisam ni znala (kako su me neki gledali, izgleda da mi je to kulturološki propust), ali utoliko je veći kompliment što sam i njihove "dnevnike" pročitala u dahu.
Kad je neko poznat, obično vam je zanimljivo i za koliko se vremena ujutro spremi kad izlazi iz kuće, što sa nepoznatima nije slučaj, ali ovde su i one meni nepoznate sagovornice imale izuzetno zanimljivu priču. Neke od njih imaju poglede na život, svet i vreme u kome živimo koje se graniči sa narodnom mudrošću. Ko zna, možda neke od rečenica postanu i izazi ili poslovice. Na primer, glumica Aleksandra Janković kaže: "Moj život je moj argument", ili  Biljana Stojković, univerzitetski profesor: "Počela sam da se pitam šta ljude opredeljuje i shvatila da su na početku u pitanju samo nijanse, fini prelazi koji se teško prepoznaju", ili izdavač Slađana Novaković: "Život je zeznut, u njemu nema pravila", i tako dalje, i tako dalje.
Kako je sagovornica 21, i knjiga ima 21 poglavlje. Mada su pitanja za sve bila ista ili makar slična, ovo nije leksikon u kome svako odgovara na svako postavljeno pitanje. U nekim slučajevima su marginalizovana pitanja koja su u nekim drugim najveći deo životne priče. I dok su neke od njih i bukvalno bile na barikadama, druge su pak kolicima sa bebom prolazile pored, iako su znale ljude koji predvode kolone nezadovoljnika. I upravo je u tome glavna vrednost ove knjige - 21 priča koja nije pravljena konfekcijski, već je sve ručna izrada.
Ako bi trebalo da se rangira, meni je najzanimljivija priča, u smislu da se radi o najsveobuhvatnijem, najbogatijem i najzasićenijem životu, upravo priča najstarije od njih, mada mislim da taj kvalitet ne raste nužno sa brojem godina - priča Vesne Pešić. Ona je ujedno i najiskrenija, najzanimljivija, sa najviše suprotnosti i sa životnim putem koji bi mogao da dostane i za nekoliko života, a kamoli za jedan. Za njom sledi Dubravka Marković, a za nijansu zaostaju Maja Stajčić, Jasmina Tešanović, Nadežda Milenković, Milica Krstanović... Najbleđa priča, i nekako mi je delovala folirantski, jeste priča Biljane Cincarević - mnogo dubokoumnih reči na malom prostoru bez konkretne pozadine i pokrića i bez ikakve živopisnosti osim kratkog izleta u pitanjima o autoritetima i veri u lepo. Naravno, ovo je lični izbor, neko drugi napraviće sasvim drugačiju listu. Uostalom, priređivači su napisali: "Mnoge koje po svemu to zaslužuju, nisu se našle u ovoj knjizi. Ali, ova knjiga je posvećena i njima."
Sve sagovornice imale su pitanje o političkoj korektnosti, i mislim da su upravo na to pitanje dale najrazličitije odgovore. Odgovor koji mi je najbolje "legao" dala je Jovana Dimitrijević: "Jedna od stvari koje ne volim jeste politička korektnost. Milimetar je deli od rigidnosti, a to je za mene suviše tanka linija. Sigurno da postoji dobar razlog za njeno postojanje, ali kada politička korektnost postane tema kao takva, kad svako može da iskaže politički korektno upakovanu mržnju, kada može da se nauči iz priručnika, onda ona nema svrhe." A dala je i izjavu na kojoj joj zavidim: "Plašim se stabilnih ljudi. Smatram privilegijom to što nisam stabilna: nemam zaposlenje, ne umaram, se i niko me ne ograničava. Posmatram svoje prijatelje. Recimo, imam druga, radi kao call boy, on je uvek umoran kad se vrati s posla, ne želi da razgovara ni sa kim. Ja to nikada ne bih mogla sebi da dozvolim."
Zar to nije suštinska definicija slobode? Po mom mišljenju - jeste, i tako gledano ja sam rob, moji prijatelji su robovi, kolege, rodbina... Poznajem samo jednu osobu koja je suštinski slobodna, i na tome joj zavidim. Mnogo joj zavidim.
Sve ove žene žive različite živote, imaju različite poslove, porodične situacije, različito gledaju na neke stvari, drugačije su provele detinjstvo i mladost... ali im je zajedničko što su žene i što se ne plaše ni sebe ni promena, čak im i teže. Zanimljivo štivo, vredi ga pročitati.

Na fotografijama su političarka Vesna Pešić i novinarka Tamara Skrozza.

понедељак, 3. јануар 2011.

Ljakse

Udarno televizijsko vreme, od osam uveče pa nadalje, kad oni koji prave program valjda očekuju da se posadite u fotelju i odgledate sve što vam serviraju, nije pravljeno za mene i meni slične. Stvarno ne znam kako žene koje rade po ceo dan i vrate se kući mrtvosane, a tu ih čekaju druga i treća smena, uopšte uspevaju da se zacementiraju ispred TV-a. Kako god, ja ne uspevam, ali se zadovoljim po nekom reprizom. Međutim, u ovo novogodišnje vreme, nagledala sam se programa za dva života.
Nisam reper za ultrapopularne serije "Selo gori, a baba se češlja" i "Moj rođak sa sela", ali sad odgledah i jednu i drugu, a kako sam i ranije tu i tamo po nešto hvatala, mogu da sklopim priču. Provlače se manje-više isti likovi, ništa ne smeta ako se nekoliko epizoda i propusti. Uopšteno, jer se ne usuđujem da analiziram ono što ne gledam redovno - raduje me što se selo tretira kao obična kulisa. Naime, priča koja se dešava u ova dva sela, jednom pomoravskom i drugom gružanskom, može da se desi i u Beogradu, i u Tenesiju, i u Džakarti, i bilo gde na svetu.
Na prvi pogled, to je sasvim nebitno jer je dobra priča uvek univerzalna, međutim ovde se radi o tome da je kod nas selo uvek bilo stavljano u neki posprdan kontekst, i ako se radnja dešava na selu, podrazumeva se da ćemo gledati neke tupave seljačine koje pojma nemaju ni o čemu, koji su prosti, smešno govore, još gore se oblače, a sočne psovke sve to lepo začine. To je onaj najprizemniji humor poput scena u komedijama del arte u kome se smeh aktivira kad neko padne, kad se ljubavnik sakrije u džak krompira, pa muž, besan od sumnji da li je rogonja, počinje da šutira vreću ne znajući da je unutra ljubavnik. Hvala bogu, ovde to nije slučaj. Selo je prikazano sa dostojanstvom kakvo i zaslužuje.
Ipak, iako se i u jednoj i u drugoj seriji govori narodnim srpskim jezikom, razlika je povelika. U "Selo gori", budući da je reč o pomoravskom selu, reč je o pomoravskom dijalektu, a u "Rođaku" o gružanskom. Sa stanovišta nekog kome je jezik struka, a još je rodom iz Kragujevca, ovakva razlika je očigledna. Ali, verovali ili ne, ima i onih kojima je "sve to isto" - seljački govor. E, pa neće biti. Za one koji ne znaju, osnova našeg književnog jezika upravo je gružanski govor. Oni koji ne znaju dobro svoj maternji jezik, mogli bi malo da gledaju "Rođaka" i da uče. To nije slučaj sa "Selom" u kome ima grešaka i u padežu, i u akcentu, ali je bar leksika bogata, tako da se i tu po nešto dobro može naučiti. 
U Kragujevac, centar Šumadije, sliva se stanovništvo iz okolnih sela, i po govoru se može naslutiti s koje su strane. Putevi koji vode za Jagodinu (stari put) i Aranđelovcu, kao i sve što gravitira prema auto-putu, natrpano je selima u kojima je ovaj pomoravski dijalekat izražen, negde više negde manje, ali imaju akcenat na poslednjem slogu (pasUlj, kapUt), meku promenu i kad nema potrebe za njom (udarila ga krava repEm), i naravno izraze i reči koji mogu da postanu zaboravljeni: šušumiga, šuntav, bog da te ne ubije, sandžama (iz ciganskog), opraviti, lebac ti poljubim... I to je jezičko bogatstvo, ništa ne smeta ni seriji, naprotiv - sve je autentično.
Za "Rođaka", što se jezika tiče, imam samo reči hvale, mada bih Draganu Jovanoviću koji igra Drakčeta zamerila što malo vuče na valjevski govor i malo preteruje u upotrebi nazala (prečesto govori kroz nos), ali je fantastičan glumac i to se nekako utopi. Celokupna glumačka ekipa, pogotovo Tanasije Uzunović, prava su slika i prilika istančanog srpskog jezika, kakvim se u gružanskom kraju i govori. Interesantno je da je Gruža, okružena kao trouglom gradovima u kojima se govori vrlo loše (Kragujevac, Kraljevo, Čačak) sačuvala takvu čistotu jezika. Ko ne veruje, neka svrati do Boračkog krša gde se serija i snima, ode do Knića ili Gornjeg Milanovca i neka sluša običan svet, makar i na pijaci. I oni govore mnogo bolje od prosečnog Beograđanina ili Novosađanina. Naljutiće se stanovnici ovih gradova što napisah kako ne govore lepo, ali to je jednostavno istina. Užičani se diče kako je njihov jezik najčistiji, pa hajde da im odamo priznanje što često koriste imperfekat i što imaju uglavnom dobar akcenat, ali vrlo često nemaju pravilnu rečeničku konstrukciju i nisu tako milozvučni kao Gružani. I oni će da se naljute, ali... šta da se radi kad je jednostavno - tako kako je. 
Kao Kragujevčanka, nepogrešivo znam da li je neko iz sela na putu za Milanovac ili za Topolu. A tek ovi što gravitiraju prema Paraćinu i Jagodini! Sami se izdvoje. Takođe ne grešim kad treba razlikovati da li je neko iz Niša, Leskovca, Pirota ili Vranja, ali to je samo zahvaljujući tome što mi je majka iz Vranja. Kome je taj govor stran, pola i ne razume. Zato ne stojim tako dobro sa Zapadnom Srbijom, na primer. Verovatno postoji razlika od grada do grada, ali je meni sve to isto.

Kome se ove "seljačke" serije ne dopadaju, ne mora ni da ih gleda, ali su za jezik dobre. Svakako su bolje od Farme u kojoj učesnici potroše svih 300 reči kojima raspolažu za jedan dan. Ovu Farmu nisam niti jednom pogledala, čak ni kad vrtim kanale, ali znam šta se dešava jer kolege, koji to inače "ne gledaju", stalno pričaju šta je ko rekao. Naravno, oni ne gledaju ni "seljačke" serije. 

P.S. Po najnovijem pravopisu piše se auto-put, a ne autoput; kao i Bog, a ne bog, ali tu sam već svesno prekršila pravilo - nisam vernik, mada sam tradicionalista, i kako je ovo blog, mogu da iskažem i ovako svoj stav.