субота, 4. септембар 2010.

J - slovo nečastivog ili Njegovo veličanstvo

Svaki jezik ima svoj karakterističan glas. Tako na primer francuski ima Ž, engleski DŽ, španski H, portugalski Š... To se ponajbolje vidi kad imitiramo jezik koji ne znamo. U seriji "Alo, alo", svi govore engleski, ali likovi Nemaca govore nemački engleski, likovi Francuza francuski engleski, čak se pojavljuje i Englez koji neuspešno priča francuski imitirajući Francuza, a u ulozi je lokalnog policajca. Naravno, sve je na engleskom, ali uvek se dobro zna ko je Nemac, ko Francuz, ko Englez.
Karakteristični glasovi za neki jezik najlakše se uočavaju u internacionalnim imenima, pre svega u imenu Ivan. Ivan je inače izvorno hebrejsko ime, a što ga Rusi tako često daju svojoj deci pa se u svetu misli da je rusko ime, za neku je drugu priču. Elem, Ivan je kod nas postao Jovan, jer je karakterističan glas u srpskom upravo J. Taj isti Ivan ili Jovan u engleskoj verziji postao je Džon, pa sad imamo Ivana, Jovana i Džona koji se u Francuskoj zove Žan. Ivan-Jovan-Džon-Žan u Španiji je Huan, u Portugaliji Šuan, u Nemačkoj je Johan, a u Češkoj, Slovačkoj i Poljskoj poznat je kao Jan. Sve je to isto ime! Samo što su ga na jednom mestu izgovarali ovako a na drugom onako.
Glas J karakterističan je za naš jezik, kao i za sve slovenske jer su meki, a J je čist palatalni glas, označava mekotu i u saglasju sa nekim drugim glasom doprinosi da se taj drugi glas izgovara mekše. Gde će veća potvrda da su slovenski jezici "meki" na slušanje? Bez obzira na tu činjenicu koja jednostavno bode oči, upravo oko ovog glasa bilo je najviše polemike da li uopšte postoji ili ne postoji! Već je legendarna borba Vuka Karadžića za "pravo glasa" glasa J. Mitropolit Stratimirović kao predvodnik, ali i cela tadašnja kulturna "elita" osporavala je glasu J pravo na život. U polemici koju je Vuk vodio sa Jovanom Hadžićem i koja je trajala dvadesetak godina, toliko su jedan drugog isprva fino a kasnije sasvim otvoreno nipodaštavali i vređali, da mislim da je današnja žuta štampa ništa u poređenju sa izrazima koje su jedan drugom upućivali. Kad je Jovan Hadžić u jednom svom odgovoru Vuku na kraju, smatrajući da mu daje neoborive činjenice na uvid, teatralno zaključio kako glas J uopšte i ne postoji, Vuk mu je na to otpisao: "Gospodine Hadžiću, da taj glas ne postoji, ne znam kako biste se vi zvali." Nedugo potom (J)Ovan Hadžić je rezignirano odustao, mada je opet Vukova bila poslednja: "Neću da se inatim sa volom." Možda je trebalo da napiše kako neće da se inati sa Ovanom, ali...
U ovoj polemici glavni "argument" je bio kako ni Rusi nemaju slovo J, a uvek ga je lako "proizvesti" mekim znakom ili takozvanim "mekim" samoglasnicima (kad se E čita kao JE...). U ruskom to jeste tako, ali srpski nije isto što i ruski. Danas se nešto slično dešava sa engleskim, pa naprasno u našem maternjem jeziku dobismo W, Q... Smejurija.
Druga zamerka bila je protiv bezobraznih reči, pogotovo kad je Vuk objavio prvo izdanje Rječnika. U srpskom postoje i glagol jebati i glagoska imenica jebanje, i imenice poput jebarnik, jebač... kao i pridevi izgrađeni od njih: jebozovan, zajeban, ujeban, prejeban... Mogu da zamislim Stratimirovićevo lice kad mu je dopala šaka knjiga sa ovim rečima i njihovim objašnjenjima! 
Treći "argument" bio je što glas J postoji u latinici. Stvarno nisam pametna šta bi smisleno na ovo moglo i da se odgovori. Čak je zvanična crkva glas J proglasila za slovo nečastivog!
Nema šta, Vuku Karadžiću ne može se osporiti pobeda, ali je za mene tu glavni junak Savo Mrkalj, koji je objavljivanjem knjižice "Salo debeloga jera libo azbukoprotres" u stvari napravio onaj prvi, najteži korak - da se uopšte usudi da postavi pitanje (nepostojećeg) glasa JAT, a donekle ga je i lingvističkim argumentima oborio. To je bila grafema (slovo) iza kojeg nije stajao nikakav glas, već je u kombinaciji sa drugim slovima davao novo slovo. Komplikovano, zar ne? Kad smo već među poslednjima pravili pravopis, što onda da ne napravimo najjednostavniji? Ipak, da se ne zavaravamo - nismo jedini sa fonetskim pravopisom kako decu uče u školi, ima toga i u jermenskom i gruzijskom jeziku, ali nigde reforma nije tako radikalno, jednostavno i elegantno sprovedena kao u srpskom.
Uporedimo to sa engleskim jezikom. Od svih evropskih jezika, on je najmlađi, najkasnije je nastao (ne računam ove izmišljotine poput bosanskog ili crnogorskog), može se reći da je novokomponovana tvorevina. Bilo je mnogo engleskih vladara koji uopšte nisu razumevali sopstveni narod nego su vukljali prevodioce sa sobom. U engleskom je masa izvorno nemačkih i francuskih reči, i tek po nešto iz keltskog ili lokalnih govora koji su ostali u tragovima, a bliski su domorodačkom jeziku koji se u međuvremenu zaturio u procepu vekova i raznoraznih osvajanja Ostrva. Kad su već uzimali od drugih, onda su uzimali najjednostavnije varijante i sklopili jezik koji je verovatno najlakši za učenje. Isti je slučaj i sa našim pravopisom. Ako si već poslednji, onda bar ne ponavljaj greške prethodnika. Sve što može da se zaobiđe a nepotrebno je, to treba zaobići.
Upravo pobedom glasa J jezik je dobio autentičnost, a pravopis je izvojevao svoju primenu. Veliko finale, iako to nije bio kraj muka (tek posle Vukove smrti pravopis je i zvanično uveden u škole i državnu administraciju). Zato bih i glasu i slovu J odala priznanje i nazvala ga Njegovim veličanstvom.
Visočanstvo je onaj ko je samim svojim postojanjem visokog roda, tu nema neke lične zasluge. Na primer, kralj je visočanstvo, ali Betoven je veličanstvo. I J je veličanstveno, toliko se borilo i na kraju izborilo. Mada, i dalje ga izbacuju gde god mogu ovi "kulturni" - pre neki dan sam upoznala devojčicu koja se zove Kornelia, čak mi je majka naglasila da nije "KorneliJa, nego leeeepo Kernelia!". Lepo, primila sam k znanju. Pozdravljam i sve one koje se zovu Dorotea, Livia, Maria... Ako je za utehu, kad ta imena menjate po padežima, obavezno je J - šta će jadan jezik, i on ima svoju prirodu, pa sad najednom od babe ne može da postane deda.

8 коментара:

  1. Kad čovek samo pomisli, da je ovo samo JEDNA OD MNOGIH bitaka koje je Vuk vodio, ne može da ne oda počast tako divovskoj energiji. Kakvi li su tek morali biti ponori sumnje i očaja, u koje je neminovno zapadao suočen sa takvim protivnicima?

    Neki baš imaju sreće...

    ОдговориИзбриши
  2. Neverovatna slučajnost je da sam odlučila da sledeći post u okviru serije učimo da čitamo engleski bude slove dž, kao što je pomenuto u tekstu, naše j.
    Sjajn post, baš sam se obradovala.

    ОдговориИзбриши
  3. Miodraže, da je Vuk naš savremenik, imao bi i te kako posla.

    Amarilis, čudna koincidencija. :)

    Cyber Bosanka, moja struka, samo što od suvoparnog materijala može da se napravi i priča. Kad sam počela da blogujem, to sam zamislila kao niz postova o jeziku, pravopisu i književnosti. Ispostavilo se da ima i drugih tema koje me okupiraju, ali - ove tri stvarno su mi glavne. :)

    ОдговориИзбриши
  4. Mogu samo da pretpostavim kako su zanimljiva tvoja predavanja. Blago tvojim đacima. Izvrsna priča. :)

    ОдговориИзбриши
  5. Ne radim više u školi, sad sam u novinama, ali i dalje držim časove. Međutim, kad zaista voliš prosvetarski posao, do kraja života u mozgu si i dalje profesor. Bogami i u srcu.

    ОдговориИзбриши
  6. Mala ispravka: naziv Bosanskog jezika postoji puno prije srpsko-hrvatskog/hrvatsko-srpskog, nevidim razlog sto ga negirati..jeste da nije u istom obliku ali postoji:
    "prvu kategoriju čine tekstovi krstjana, ili pripadnika Bosanske crkve, nastali uglavnom u 14. i 15. vijeku. Radi se o prepisima Evanđelja, dijelova Staroga zavjeta (Psaltir) i nekim drugim biblijskim tekstovima (Apokalipsa, Poslanice); Jezik je u tim spisima veoma arhaičan crkvenoslavenski s elementima narodnog govora (karakterističan ikavizam u većini djela). Pisani su bosančicom, najčešće s glagoljskih predložaka i s glagoljičnim dodacima u kolofonu.
    u drugu kategoriju spadaju diplomatsko-pravni tekstovi (ugovori o trgovini, ugovori između bosanskih banova i kraljeva s Dubrovnikom i drugim gradovima, međusobna prepiska vlastele), s početkom 12. vijeka (povelja Kulina bana 1189.), no s najbrojnijim korpusom tekstova nastalim u 14. i 15. vijeku.
    Dakle, pravno-administrativni tekstovi su dobra slika jezika u Bosni i Humu u to doba: radi se o zapadnoj štokavštini pretežno ikavskoj, protkanoj čakavizmima i crkvenoslavizmima (udio prvih je daleko veći). Uz ovo valja napomenuti dvije-tri stvari: dio je povelja obilježen srpskim jezičkim značajkama, prije svega zato što su neki od Kotromanića uzeli na dvor srpske pisare, što je uticalo na oblik jezika u manjem broju pravno-trgovinskih dokumenata. Tako čitamo u prepisu srpskog pisara u povelji Stjepana II Kotromanića, dana 15. augusta 1332.: "...ban Stepan....veke...veru...verovana". U kupoprodajnom ugovoru istog bana s Dubrovčanima, 15. februara 1333., te povelje isti pisar zove "sr'pscie". Stoga se za oblik jezika dio dokumenata koji je prošao kroz ruke srpskih pisara koje je katkad zapošljavala bilo bosansko-humska, bilo dubrovačka kancelarija za prepisku sa Srbijom, a i među sobom, može reći da ne predstavlja vjerno oblik jezika kakav bijaše u upotrebi u Bosni i Humu u to doba, prije svega jer u svojim jezičkim karakteristikama (fonološkim, morfološkim, pravopisnim) odstupa od jezika kakvog nalazimo u golemoj većini dokumenata, pisari kojih su bili domaći ljudi. Još valja napomenuti da je uslijed pojednostavljenih primjera slavistike 19. st. (Franca Miklošiča i Vatroslava Jagića) sav korpus ćirilićne pisane riječi na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore proglašen "srpskim", pa su se tako krstjanski, katolički i muslimanski tekstovi, koji ni po nacionalnoj obilježenosti, a kamoli po obliku jezika ne pripadaju u korpus srpske pisane riječi, našli u antologijama srpske pismenosti (najpoznatije su Stojanovićeva iz 1927. i Solovjeva iz 1926.). To je ispravljeno izdavanjem reprezentativnijih i naučno bolje obrađenih zbirku u izdanju Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koje je uredio Gregor Čremošnik, 1948-1952. Politička dimenzija o "nacionalnoj" atribuciji tih bosančicom pisanih tekstova ostaje i dalje spornim mjestom među hrvatskim, bošnjačkim i srpskim paleografima.....". itd itd

    ОдговориИзбриши
  7. Niste se predstavili i potpisali, ali svejedno - dobro mi došli! Volim ovakve polemike.
    U vreme Kotromanića govorilo se jezikom koji nije nazivan bosanskim, mada je postojalo pismo bosančica. Naravno da taj jezik nije isti kao današnji, ni naziv mu nije isti - tada se govorilo, i pisalo, staroslovenskim, koji je svima nama zajednički. Kasnije se izdvajaju takozvane recenzije, pa je jedna od njih i srpska recenzija staroslovenskog jezika. Bosanske, nažalost, nema.
    Uostalom, ako su zvali prepisivače iz Srbije, to je dovoljan razlog da pretpostavimo kako se odlično razumeju. A što se njihov govor, pa i pisanje samim tim, razlikovalo od lokalnog govora, i to je potpuno razumljivo, Na primer u Beogradu, a reč je o jednom gradu, ne govori se isto u svim krajevima. Prisetite se Bernarda Šoa u njegovog doktora Higinsa koji je odlično pogađao ko je iz kog kraja Londona. Lokalni govor daje sočnost i obogaćuje jezik, ali nije osnovno merilo po kome se nešto može nazvati jezikom. Reč je ipak o govoru - govor valjevskog kraja, vranjanski, sarajevski... Ima ih, i te kako ih ima, ali nisu samosvojni jezici, mada razlike ponekad mogu da budu i velike.
    Izuzev onih koji su učili staroslovenski, teško će ko razumeti srednjovekovne tekstove, iako se radi o istom jeziku, samo o starijoj varijanti. Što su ugovori i ostala neka pisanija sa drugim jezičkim odlikama, i to je potpuno jasno, uostalom tako je i danas.
    Radi se o nečemu sasvim drugom - o politici, i to o onoj najnižoj politici sitnosopstveničkih interesa i zarađivanja poena raspirivanjem nacionalnih strasti. Jezik nam je zajednički, žao mi je. To se vidi iz aviona. A što nije u svoje vreme nazvan bosanskim... to je neka sasvim druga priča.

    ОдговориИзбриши