недеља, 8. септембар 2013.

Kod braće Hrvaćana


Nedavno sam opet bila u Hrvatskoj. Iako od 16. novembra prošle godine više ne pratim šta se dešava u "lijepoj njihovoj" - ne čitam vesti, ne zanima me bukvalno ništa ni u vezi s 'Rvatskom ni u vezi s Hrvaćanima - život, kao i svaki loš scenarista, napravi tako da svako malo budem tamo. Ovaj put, bila sam u Dubrobniku, Cavtatu i Zagrebu. Brzinski. Da je još moglo da bude i kraće...

Mada je moja odrednica bila Dubrovnik, do njega se avionom može stići samo okolo-naokolo, preko Beča ili Zagreba. Čilipi nisu kao nekad, česta relacija od Beograda. Najbrže, a bogami i najjeftinije, ako se uzme u obzir pošteda od maltretiranja, to je da se ode do Tivta, pa dalje kako se snađete. Avion od Beograda do Tivta, to je kao neki prigradski autobus, na primer od Beograda do Mladenovca - ide na svaki sat i pun je "ko oko". Mnogi su bez prtljaga, izuzev ručnog, poput mene. A kad sletite, uopšte nemate utisak da ste u Crnoj Gori, ma nemate utisak ni da ste na Balkanu. Sve vrvi od Rusa. Da nisam držala kartu u rukama i letela samo sat vremena, pomislila bih da smo greškom sleteli u neki omanji ruski grad. Rusi ovde nisu samo turisti, oni su i domicilno stanovništvo. Pošto sam svog domaćina čekala puna dva sata na aerodromu, prvo sam sedela s Ruskinjom koja u Herceg Novom ima stan. Posle tri meseca vraća se kući. Onda sam sedela s bakom, majkom i devojčicom koje su ovde letovale dva meseca. One su turistkinje. Kaže malena Maša, sve šuškajući, kojoj su upravo počeli da ispadaju zubići, kako je prve dve nedelje s njima bio i tata, ali "on mora da radi, pa nas je ostavio". Odleteše one za Piter (Petrograd), kažu da su se uželele kuće, mada je ovde "mnogo lepo". Rusi koriste jedan izraz - прелесть, koji se može prevesti kao - lepota, divota, krasota... ali se najčešće koristi kad su poslastice u pitanju ili bilo kakvo drugo uživanje. Pošto su mama Ana i baka Olga nekoliko puta rekle прелесть, setila sam se "Rata i mira" i Natašinog prvog bala - upravo tako je grof Rostov reagovao na izgled svoje žene koja se spremila za bal, rekavši: "Ne mogu bolje." U centru pažnje bile su devojke koje ulaze u društvo, njihova garderoba i uzbuđenje, užurbana Nataša koja je pocepala rub haljine trčeći u želji da sve budu što lepše... ali je stari grof bio ushićen jedino svojom ženom. Kako jedna reč može asocijativno da izmesti čoveka ne samo u drugi predeo nego i u drugo vreme i drugu atmosferu...


Pored novokomponovanog crnogorskog, svuda su oznake na ruskom, a negde su bogami i samo na ruskom. Svi znaju taj jezik, govore ga bolje ili gore, ali nezvanično - to je drugi zvaničan jezik u ovoj državi. Kažu da su upravo Rusi zaslužni i za izgled grada. Odavno nisam bila ovde, ali ne samo zato - grad uopšte ne bih prepoznala. Ne samo da je izgrađen i na sve strane se gradi, nego je postao - lep. Domaćin, Hrvat, samo gleda registracije: "Ovdje nema nijedne hrvatske tablice!" Gde god se okreneš, samo srpske (BG, NS, SU, KG...), ruske i nešto malo crnogorskih. To što ruskih ima manje nego srpskih, pretpostavljam da je samo zato što Rusi uglavnom dolaze avionom.

Na putu za Dubrovnik valja spomenuti trajekt Lepetane-Kamenari. I ovde odavno nisam bila, ali je ipak bilo prepoznatljivo, za razliku od Tivta, delom zato što se krajolik nije promenio (to čak ni Balkanci ne mogu da promene), već je i mentalitet ostao isti - svuda su oznake za zabranjeno pušenje a svi puše, svi su izašli iz kola... Jedino što mi je bilo neobično, to je da sam nekako uvek dolazila iz pravca Kamenara, pa išla do Lepetana. Na graničnom prelazu s crnogorske strane pređete odmah, a onda... stojite, i stojite... ugasite kola... posle pola sata ih opet upalite pa se pomerite 2-3 metra, pa opet stojite u mestu... stojite... i posle nekih četrdesetak minuta pomerite se 5-6 metara, pa opet stojite u mestu... sve Jovo nanovo. Mislila sam prvo da se desilo nešto. A onda pomislim, gledajući one silne italijanske registracije iz kojih izlaze Albanci, da ih možda proveravaju, pretresaju, ko zna šta rade... a bilo ih je baš mnogo. Hrvatska je sad u EU, tu se ulazi samo ako si čist, i s papirima i ovako. Malo te pretresu ako misle da nisi njihovo društvo, pa tako i naprave da kolona bude poduža.

U Dubrovniku sam poslednji put bila 1990. godine, i to poslom. Inače, u staroj, većoj državi, mojoj sestri je to bilo omiljeno mesto za letovanje. Išla je pet godina zaredom. Prestala je kad se udala, pa Dubrovnik zamenila Grčkom. Za nju je to najlepši grad na svetu. Jedne godine vratila se potpuno bela, ona, koja pocrni posle dva sata na suncu. Kad smo je pitali da li je sigurna da je bila na moru, opisala je to ovako: "Brčnuli smo se u more prvi dan, kad smo stigli. Posle smo izašli uveče, pa smo sutra spavali do podneva, pa onda treba spremiti nešto da se jede, i dok se okreneš, već se treba spremiti za izlazak. I tako svaki dan." Moja asocijacija na Dubrovnik je - pica. Ne sećam se koliko mi je bilo godina, možda četiri ili pet, ali tad sam prvi put jela picu i u nozdrvama mi je ostao miris origana. Svako pamti na svoj način - ja pamtim po mirisima i ukusima.

Dubrovnik je i sad lep kao što je i bio, i star, a nisu ga napravili starijim, mada pokušavaju. Posle toliko godina otišla sam na zidine, s tim što sad možete da uzmete ono sokoćalo koje uključujete na strateškim tačkama, pa vam priča o istoriji grada. Istini za volju, neke tačke sam i preskočila, ali ne zato što mi je bilo dosadno ili što nisam htela, nego je obeležavanje malo nemušto. Gledala sam na sve strane, ali posle tačke dva došla sam na četiri, i tako s još nekoliko tačaka. Zanimalo me je da čujem da li se pominje na bilo koji način Srbija i vreme Nemanjića, a tu ima toliko toga da se kaže. Zašto mi je to palo na pamet? Zato što moj domaćin u neverici vrti glavom da smo ikad na bilo koji način bili povezani. A tek da su plaćali danak Stefanu Nemanji? "Pa, to ne može biti! Odavde sam, ja bih to znao..." Žao mi je što nije star koliko i naš Krkobabić, inače bi se setio. Naravno, o tome nema ni pomena na onim sokoćalima. A tek podatak da je Gundulić bio Srbin? Umesto da im to saznanje bude interesantno, pa sam ga još potkrepila i podatkom da su Gundilićeve potomke proterali iz Dubrobnika početkom prošlog veka zato što su se izjašnjavali kao Srbi... a katolici... e, to je bila skoro pa uvreda. "Pa to ne može biti!" Šta tek reći za Ruđera Boškovića? Dotle nisam smela ni da idem. Njih u stvari ne zanima istina. To je ona suštinska razlika između domaćina i mene. Na sokoćalima nije bilo ni onog interesantnog podatka da su se kroz istoriju Dubrovčani branili od Hrvata - zamisli tek to! Kad bi im se tako nešto reklo, a istinito je, porazbijali bi sve unaokolo. Nije važno što je istina. I još jedna stvar sa sokoćalima - istorija Dubrovnika je prebogata i prelepa, ali ko god da je pisao ovaj audio-bedeker, malo se zaneo - tu ima toliko lirskih momenata, da povremeno deluje i smešno. Sa svim tim "plahtama koje se suše i presijavaju na suncu", "gostima koje je ogrejalo zlatno dubrovačko sunce", "mislima koje su jasnije od mirisa mora"... pa do ko zna koliko puta ponovljenom "a pametni Dubrovčani su se dosjetili"...  Ostavi ti, sestro slatka (ženski je glas), slušaocu da sam zaključi kako su pametni, visprenog duha. Kad mi to toliko puta ponoviš, počinjem da se brinem i mnogo me podseća na ono kad izrazito loši ljudi, sa sve rukom na srcu, neprestano ponavljaju: "Znaš li ti kakav sam ja čovek! Duša od čoveka!" Kad mi toliko puta ponoviš... znam kakva ti je duša.

Onda se spustite na Stradun i između ostalog naletite na kuću na kojoj je tabla o srpsko-crnogorskom zločinu. To je prva kuća koja je stradala u granatiranju. Naravno, treba je obeležiti. I treba objasniti šta joj se desilo. I treba sve opisati, da se pamti. I zaista je to bio zločin. Međutim, kao i sa sokoćalima, malo preterano. Stranac koji ono pročita neće usvojiti jedan istorijski podatak, biće zgađen i zgrožen - Srbima. Da, kao i kasnije, na tvrđavi Imperijal, na Srđu, samo u naslovu ima i Crnogoraca, dalji tekst odnosi se samo na Srbijance. Mada ne znam ko su ti Srbijanci. Slušam tamo vesti, pa neprestano: te srbijanski predsednik, te srbijanski premijer, te srbijansko gospodarstvo... Koja je to zemlja - Srbijana? Neka nova? A... misli se na Srbe iz Srbije? Pa, kad je tako, onda su i Hrvati iz Hrvatske - Hrvaćani. Ako to sve treba još i dodatno odvojiti, onda da znam bar kako se zovu - Hrvaćani. Dobro, to smo raščistili.

A Hrvaćani, kao i svi ljudi na svetu - nisu loši. Hotel u kojem sam bila ima normalno osoblje, niko mi nije ništa spočitavao zbog govora - beogradskog. Šefica recepcije me je dva jutra, od tri koliko sam bila tamo, zvala da zajedno pijemo kafu. Pošto sam došla navrat-nanos, sasvim nespremna, zamolila sam je da ponesem peškir na plažu, ali samo za lice. "Ručnik... Nije uobičajeno, ali ponesite. Slobodno." Kad smo se malo bolje upoznale, rekla mi je da ni oni ne govore ručnik, nego po dubrovački - šugaman. Kako mi je boravak u Dubrovniku proticao mimo svih očekivanja, bez ikakvog plana i prepun iznenađenja, a sve je bilo domaćinu na teret, i bila sam vrlo neraspoložena zbog toga (mislim da je najgori osećaj kad od nekog zavisite u potpunosti, bar je meni najgori), moram da pomenem i devojke na recepciji koje rade u noćnoj smeni. Dok sam bila s domaćinom, držala sam se kako-tako, pravila se da uživam, a onog trenutka kad sam ušla u hotel, spala mi je maska s lica. Bila sam rešena da se sutra izgubim i javim se tek kad odem. Međutim, kako da odem odavde? Postoji li neki način da se dovučem makar do Crne Gore, odasvud ću lakše da se maknem nego odavde. Mogu li to finansijski da ispratim? Ko zna na šta je ličilo to moje lice kad su me devojke u noćnoj smeni pitale šta mi je, hoću li neki kolačić, pa "ne smijete biti tako neraspoloženi ovdje, u Dubrovniku", "ne smije vam Dubrovnik ostati tako u sjećanju"... I pojedoh ja s njima jedan divan čizkejk koji su donele iz nekog obližnjeg restorana, ispričasmo se... Slatke su, fine, lepe, dobre... Međutim, informacije koje sam izokola dobila još su me više ubedačile. Stvarno ne mogu da se maknem odavde, bar ne mogu bezbolno. Rešila sam da ostanem tu gde jesam, a zavisim od domaćina, pa kad stignem u Zagreb, odatle ću lakše.

Čak sam rešila i da sutra kupim veliki peškir kad krenem na plažu. Stvarno sam imala najbolju volju da kupim šugaman, međutim, na svakom je ili šahovnica (ako su uspeli ceo svet da ubede kako to nema veze sa fašizmom i ustašama, ja bar znam šta to simbolizuje) ili karta Hrvatske. Bio je samo jedan s drugim motivom - zeka se skija. Pomislih kako ovaj baš na mene čeka, u istoj smo poziciji - ni zeka skijaš ni ja ne bi trebalo da smo tu gde jesmo. Cena? Prava sitnica! Hvala lepo, braćo Hrvaćani, ali tolika budala nisam. Ovde se sve plaća. I ležaljka (mada sam očekivala da uz nju dobijem i koktel ako uzmem u obzir cenu), i česmovača s bara na plaži... i sve. Bojala sam se da će mi i onaj kome kažem "dobar dan" reći: "Deset kuna!" Uz smešak, naravno. Inače, po ceni noćenja, Dubrovnik je četvrti na svetu: Kapri, Dubai, Njujork, Dubrovnik (s prosečnom cenom noćenja od 221 dolar!), pa slede ova manja značajna mesta poput Venecije, Rio de Žaneira, Los Anđelesa i ostalih. Na plaži sam se opet upoznala s nekim Rusima, bračnim parom iz Perma. Ručali smo zajedno, i kad sam saznala da im je to poslednji dan u Dubrovniku, a došli su džipom, a pre toga su bili u Beogradu i na Zlatiboru... srce mi je zaigralo. Pomislila sam kako ću s njima do Beograda. Koje razočarenje - vraćaju se drugim putem, nemaju nikakav plan, nameravaju da zastanu gde god im se svidi... Ništa, ostaje mi stari plan, odnosno - bez plana, kako domaćin odluči.

U vreme kad je kretanje bilo normalno po ovom delu Zemljine kugle i kad se u Dubrovnik išlo kao i u bilo koje drugo mesto, sećam se da je gužva bila neopisiva. I tad je bilo skupo, ali je vredelo. Sad u gradu ima turista, ali ne kao nekad. Domaćini su ubeđeni da je sve to posledica rata (naravno, ti zločinci Srbi, pardon Srbijanci), a meni se čini da ne mogu da shvate kako nije način da nekome skineš kožu s leđa. Ako ovako nastave, ovde će dolaziti samo snobovi, a ostali jednom i - dosta. Videli smo. Restorani i kafići su uveče poluprazni. Garantujem da samo kafići u Strahinjića Bana u Beogradu zarade više nego ovde ulica koje se sećam kao pune, krcate, što prolaznicima što ljudima koji sede i večeraju ili samo ispijaju piće. Jeste turizam i elitizam, ali i masovnost. Elitizam nisu dostigli, a mislim i da ne treba jer je ovo grad koji bi trebalo da diše punim plućima, a ne samo istorijski lokalitet ili risort, dok masovnost nema šanse da postignu s ovakvim cenama. Uostalom, njihova stvar, valjda znaju šta rade.

U vezi s tim, čitam tekst Miloša Vasića kako je u Hrvatskoj divno i kako je to najbolje od svih dobrih mesta za odmor. I kako nema nikakvih neprijateljstava, i "sve nešto lepo". A onda pred kraj pomene kako on ide kod svoje ćerke. Samo, brate, izvoli. Ne sumnjam da je tebi lepo. I jeftino. Ostalima nije. Pare koje ljudi ostave za dva dana u Hrvatskoj mogu mnogo bolje, kvalitetnije i lepše da potroše za punih nedelju do deset dana u Grčkoj. I da jedu ko kraljevi. I da se provedu. Još nas u Grčkoj i vole, pa se osećaš kao - čovek na odmoru.

Bila sam i na Srđu. Mada sam htela da se provozam žičarom (koja je takođe bila iznenađenje za mene, prijatno iznenađenje), išli smo kolima. Nažalost, fotografija je loša, ali odatle se vidi ceo Dubrovnik. Stigli smo tek uveče jer smo pre toga posetili Cavtat koji vrvi od jahti. Ima i američkih. Videla sam i Montgomerijevu kuću. Lepo. Kad smo stigli na Srđ, neizostavna tačka je i "utvrda" Imperijal, jedna od strateških tačaka rata 1991/1992. To jeste bilo strašno. Kaže mi domaćin da ih gađaju, gađaju, pa onda dva dana ništa, i ljudi počnu da izlaze iz kuća, a onda opet počne granatiranje. Preživeli su strašne stvari. Baš sam htela da vidim taj Muzej domovinskog rata. On treba da postoji, kao obeležje strašnih dana, da sve podseti kako rat ne treba ni u kakvom obliku da se ponovi. Međutim, taj muzej nije ono što sam mislila da jeste. Opet, kao na onoj kući u Dubrovniku, naslovi Srpsko-crnogorska agresija, na drugom mestu Srpsko-crnogorski zločin... a ispod tih naslova samo Srbijanci. Ovo je muzej edukativnog karaktera, ali edukacija je za mržnju. Srbi ne treba da postoje! Pardon, Srbijanci. 'Rvatska je to tako protumačila. Sve sam uredno pregledala, sve iščitala, i ostala - zapanjena. Srbi su krivi za sva zla na svetu. Na jednom mestu između ostalog piše (parafraziram): "po načinu razaranja može se vidjeti sva mržnja koju Srbijanci imaju prema Hrvatima". Čekaj, bre, malo - ko koga mrzi? I kakve veze vojska ima s običnim narodom?

Rekoh ja da mi je drago što su svi koji su napali Dubrovnik izvedeni pred lice pravde i kažnjeni, ali drugoj strani to nije dovoljno. Ja odgovorim da se u Srbiji bar sad zna gde se šta desilo i da se ne slavi genocid kao kod njih - nemamo praznik koji jedan gnusan i masovan zločin imenujemo licemerno kao Dan domovinske zahvalnosti. Jesam bila oštra, ali zabole me - dosta, bre, više! Odgovor je bio: "Pa neće slaviti oni koji su izgubili, to je sigurno, samo će ostati zapisano da su radili nešto nečasno..." Ja ne bih bila ja da ne odgovorim: "A, vi to zovete - pobeda?" Vrlo je interesantno da, kad im pomeneš bilo šta gde su očigledno krivi, odmah to prebace na drugi teren: "Ako pogledam gdje smo bili devedeset prve, i ako priznam da je tada opstanak Hrvatske visio o koncu, onda svakako, to je pobjeda... U ratu koji je bio nepravedan u startu, naravno da je pobjeda... I to da se zamislis... pobjeda protiv svih izgleda da pobjediš." "Tako govori pravi Hrvat! Bravo! Bili ste ugroženi sa svih strana, tako su vam rekli. I 'pobedom' ste sve okončali. Ja bih rekla da je ta konačna 'pobeda' zločin, a ako ćemo pravo - prava reč je genocid." Ja nastavljam svoju priču jer sam o Dubrovniku rekla šta sam imala. Međutim, ne može to tako - kod njih je sve u paketu. Pomislila sam da im predlažem da dodaju i Jasenovac - i ova "pobjeda" je jasenovačka i NDH tekovina. Oni uvek moraju da budu žrtve, šta god da su radili. Ako im kažeš da su zaista bili žrtve u Dubrovniku, nema Boga da se na to ne nedovežu Bljesak i Oluja kao "pobjeda čista kao sunce". Strašno je koliko su buduće generacije zatrovane, pokvarene, negativne i - primitivne. Žao mi je što je tako, ali - tako je. I još na kraju, u duhu koliko-toliko normalnog razgovora, reče domaćin: "Neka se srami ko treba." I ja odgovorih: "Neka se stidi. Ali se bojim da će nastaviti da slavi." Nema šanse da se ja zaustavim, pogotovo što mi je puna ona stvar sveg tog licemerja. Nemam nikakav problem da me mrze što sam Srpkinja jer su preživeli to što su preživeli bez obzira na to što ništa nisam kriva, ali imam veliki problem s tim što sebi daju za pravo da mnogo gore stvari proglase za pravedne, samo zato što su ih uradili - oni.

Dođoh do Zagreba, ko bi rekao da ću mu se toliko radovati (za taj grad vezuju me neke lepe uspomene), a tek kad sam stigla u Beograd... Nikad mi nije bio lepši! Bila mi je lepa i ona musava stanica u pola četiri ujutro. Prvo što sam ugledala kad sam izlazila iz autobusa bio je pijanac koji piša na Simpo, pa mi je čak i on bio lep: "Pišaj, brate, napio si se, sve je to za živog čoveka." Dođoh kući. Sloboda! I nema mentalnog trovanja.

18 коментара:

  1. Nisam bila u Dubrovniku od 1989.godine, a pošto mi je većina ljudi rekla priču sličnu tvojoj, i nemam želju.

    Idi u Istru i Primorsku-goransku. Rovinj, Pula, pa se spusti do Rijeke, Raba. Hrvacani su tamo neki drugi, neki kojima je rat vražji, kuna kao dinar, hleb kao kruh. Gde možeš da vikneš Bre! na sred Trga a da te niko popreko ne pogleda.

    Nema gužve, samo disciplinovani Nemci i veseli Italijani. Rusa ni na km:), a cene (od apartmana do hrane) kao kod nas, ni više, ni manje.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Nisu me ni ovde popreko gledali, ali... Čak su se svi i trudili da bude baš dobro, počev od recepcije pa nadalje.

      Da, napravila sam grešku i kad sam rekla da se mnogo bolje osećam u Rovinju, za razliku od moje sestre kojoj je Dubrovnik bio "vrh". Sad verovatno više nije ni njoj. Mislila sam na bivšu zemlju i na ranije vreme... ali se bojim da nisam baš dobro shvaćena. Nema veze. Išla sam kod ljudi koji su mi dragi, samo što nije ispalo onako kako sam očekivala. Najgore od svega mi je što nisam želela da se potroše, ali ni to nisam mogla da izbegnem. Sama sam kriva. Ja sam najbolji dokaz da mudrost ne dolazi s godinama i da sebe čovek može da dovede u idiotsku situaciju i kad postane većinski vlasnik svog života.

      Svakako neću ići u Hrvatsku na letovanje. Zašto, pored onako lepe i gostoljubive Grčke?

      Избриши
  2. Kao i uvek uživala sam dok sam čitala tvoj post, što se po svoj prilici ne bi moglo reći za ovo tvoje putešestvije. :)

    ОдговориИзбриши
  3. Miljo, neverovatno mi je da niste uspeli da uhvatite ni jedan JATov let do Cilipa iz Beograda, ove godine je bilo cak pet puta nedeljno? (Prosle mislim samo dva ili tri) I cene su bile dosta povoljne*, ja sam u junu letela tamo i nazad za 13000din.
    (*Ne kazem da je ovaj iznos novca mali, ali ako se uporedi sa bilo kojim drugim vidom odlaska na hrvatsko primorje, koji se kosi sa idejom odmora u mojoj porodici, ne mogu da se zalim uopste). Polazak iz Beograda oko 08, da bismo u (takvom!) moru bile vec oko 11, to je za mene pravi raj :)

    Iz celog teksta isijava gorak ton, i shvatam sta Vas sve muci, ali evo mozda kao neka uteha da ima i drugih stavova. Mada ja drzim da sam posebne srece te uvek imam lepa iskustva, cak i u onim zemljama odakle ljudi vecito dolaze sa losim pa onda jedni drugima ne verujemo.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Za te letove sam pitala tek u hotelu, a oni nisu znali. Osećala sam se odsečeno od sveta.
      Dobro, sad, to je moj lični promašaj i vrlo sam ljuta na sebe što sam otišla jer u stvari i nisam bila dobrodošla. Kad sve saberem i oduzmem, domaćin kao da je lobista Hrvatske turističke udruge (ili kako se već zove), a i izložio se trošku (to mi najteže pada)... A opet, da sam drugačije vaspitana, mogla sam sve to i da izbegnem. Shvatila sam sve ovo kao veliku školu - da nikad više ne dovodim sebe u situaciju da zavisim od drugih, a pogotovo ako ima i drugih motiva osim druženja... Ne znam, možda je greška u meni - nisam bila fascinirana... Kako god, volela bih da sve to zaboravim. A možda je i dobro što sve tako dobro pamtim.

      Najgori je bio odlazak u taj Muzej. Ono je bruka za istorijsku struku. Da bih ti samo dočarala na šta to liči, uporediću ga s Muzejem u Kragujevcu, posvećenom streljanju 7.000 ljudi za jedan dan. Ko god izađe iz kragujevačkog muzeja, skrhan je tragedijom, ali nikome, baš nikome nije ni na kraj pameti da mrzi Nemce. Ovde je tragedija bila u drugom planu (možda i u petom, jer su Zenge predstavljene kao anđeli mira), ovde je prevashodna namera da svako ko izađe mrzi Srbe - vo vjeki vjekov i baš svakog Srbina.
      Stranci koji su izlazili iz Muzeja... Da se zaustavim na ovome. Onakvu postavku nisu pravili istoričari već propagandisti. I to kakvi propagandisti! Isuviše je sve to zatrovano da bih poželela opet da odem. Možda u nekom drugom životu.

      Избриши
    2. Zaboravila sam da dodam, dok ste pisali o Muzeju, skoro sam gledala film o Hani Arent, koji se fokusirao na njene izvestaje tokom sudjenja ratnom zlocincu Adolfu Ajhmanu i koji su dobro razdrmali sve zive, buduci da je ona smatrala da se treba pozabaviti pravdom, a ne osvetom; i kako je to sve uticalo na njeno najblize okruzenje.

      "...Ovu tezu Hana Arent uspostavlja 1961. godine kada kao izveštač lista Njujorker piše svoju studiju sa suđenja nacističkom ratnom zločincu, jednom od tvoraca politike „konačnog rešenja jevrejskog pitanja“, Adolfu Ajhmanu, pod nazivom „Izveštaj o banalnosti zla: Ajhman u Jerusalimu“ (delo je objavljeno 1963). Još pre objavljivanja dela njena je teza izazvala mnoge kontroverze i žestoke i ostrašćene kritike. Ovo naročito zbog toga što je tvrdila da „ovo suđenje mora da se odvija isključivo u interesu pravde i ničega drugog.“ Međutim, upravo ta jednakost u primeni pravde bila je nešto „skandalozno“, budući da Ajhmanove žrtve u koncentracionim logorima nisu imale nikakvu šansu na pravedno suđenje. Njima je unapred presuđivano. Iz tog razloga u javnom procesu protiv Ajhmana čuli su se i zahtevi da mu treba biti onemogućeno da se izjašnjava po pitanju optužnice, što bi značilo i uskraćivanje bilo kakve vrste odbrane na suđenju. U dotičnoj postavci Arent je tvrdila da je cilj ovakvog procesa osveta, a ne pravda. Svoje viđenje ona je uobličila stavom da bi trebalo suditi „njegovim [Ajhmanovim] delima, a ne patnjama Jevreja, niti nemačkom narodu ili čovečanstvu.“ Baš upućujući na njegova dela, Arent je pokušala da sagleda mogućnosti iz kojih proističu takva beščovečnost namera i činova Adolfa Ajhmana."

      Избриши
  4. Verujem Vam za taj Muzej, nije to sporno. Ima i jedan zid kuce u nekoj od ulicica paralelnih sa Stradunom koji je slican opisanoj "atmosferi"..

    Ja nisam nikad letovala bas u samom Dubrovniku, ne mislim da bi mi se to svidelo. Ali bilo koje od manjih mesta okolo, daleko od ogromnih plovecih kanti zvanih "kruzeri" i sveopste buke i guzve od turista, to je vec druga prica.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Dubrovnik je lep, to je nesporno. I ja sam bila smeštena na Lapadu, i to je bilo odlično. I u hotelu za sve odreda imam samo reči hvale, ali... i dalje mi nije bilo lepo. Niti je moglo da bude.

      Mnogo je bilo lepše nekad, a nekad sam bila i u šatoru, i u skučenim sobama s pogledom na zid susedne zgrade, i u bungalovima (radila sam u turizmu)... i dešavalo se da nema para ni za hranu pa se forsirala pašteta na hleb... ali... bilo je bez straha da će se na tebe odnositi "Srbe na vrbe". Džaba zidine, džaba more, džaba sve što nude... O licemerju neću ni da govorim.

      Избриши
  5. pa evo dobio sam obecanje od autorice ovog teksta da mogu napisati svoj komentar ovdje i da nece biti izbrisan... ako nista, hvala na tome... ja sam inace taj "domacin" koji se ovdje spominje pa sam stvarno zelio nesto napisati o ovome... autorici ovog teksta sam vec rekao da je ovo tekst napisan sa losom namjerom i zaista to mislim... kad u startu krenes o necemu pisati lose, onda nema previse sanse da krajnji proizvod bude stvarno ogledalo onog sta se desilo...
    autorica ovog teksta je u dubrovniku bila moj gost po treci put, dvaput u zagrebu prije ovog gdje sad zapravo zivim... ja u svom rodnom gradu ne provodim previse vremena, inace sam pomorac, pa sam svuda, a ovo je bila prilika da ugostim autoricu ovog teksta i da joj pokazem grad gdje sam se rodio i odrastao jer sam u tom kratkom vremenu bio u dubrovniku... zaista je tocno da nije bilo letova iz beograda za dubrovnik, pa je zapravo super alternativa bila da se nadjemo u tivtu, koje je nekih sat i pol od dubrovnika... meni se to cinilo odlicno jer smo imali jedno popodne da razgledamo novu marinu u tivtu i popijemo kavu tamo... moj komentar o registracijama je zaista zloban, jer sam u tivtu bio vec puno puta, i uvijek bi nalazio hrvatske registracije tamo, tivat je na pola sata od hrvatske granice i zar nije cudno da tamo bas nema ni jedne, osim moje naravno? autorica ovog teksta nije spomenula predivnu marinu u kojoj smo bili, to je zaista nesto lijepo, sagradjeno evo nedavno tako da nisam imao prilike ni ja da to vidim...
    na putu za dubrovnik smo zaista naisli na dugacku kolonu pred hrvatskom granicom, i nadilazi moju moc logickog rasudjivanja zasto se tamo toliko cekalo jer smo mi kad smo dosli na red prosli odmah... mozda i nije najbolja dobrodoslica za one koji ulaze u hrvatsku ali eto...
    na putu za dubrovnik, s obzirom da je vec bila vecer, autoricu ovog teksta odveo sam u jedan restoran koji je na maloj rijecici (stolovi su bas iznad rijecice) i tamo smo na nagovor konobara jeli pasticadu, domace jelo koje je bas bilo odlicno... spavanje smo rijesavali u hodu, pa smo nasli smjestaj u hotelu koji je u uvali lapad... bolji predio za smjestaj cini mi se ne postoji... tamo je setnica sa kaficima, tamo su plaze... itd...

    ОдговориИзбриши
  6. u vrlo kratkom vremenu koji smo imali trebalo je naravno obici zidine, to je valjda nesto najimpresivnije sta dubrovnik ima... na kraju krajeva, gradile su se stotinama godina... zelio sam da autorica ovog teksta nesto i nauci u dubrovniku pa sam uzeo ta sokocala kako ih ona zove... i ja sam bio malo iznenadjen sa svim sta sam cuo... iako ti daju puno informacija zaista ima i dijelova na koje sam se i ja nasmijao... ima i dio o ratu, koje autorica ovog teksta nije odslusala, ali dobro, ne znam jeli nacin na koji je to predstavljeno najbolji, ali bilo bi zaista cudno da se ne spomene...
    setnja starim gradom... na ulazima u stari grad postavljene su ploce sa svim ostecenjima koje je stari grad pretrpio u ratu... jeli ispravno? ne znam, ali su podaci istiniti... i da ima ta ploca na toj kuci... ne znam sta da kazem, to se dogodilo, a sad ne znam ko to smatra pretjeranim... ljudi koji su zivjeli tu, sigurno ne... vecer smo koliko se sjecam zavrsili setajuci uvalom lapad, i autorica ovog teksta je vecerala u restoranu koji je bas na prekrasnom mjestu na moru (ja sam uvijek na nekoj dijeti pa sam ja preskocio veceru)... mi smo tokom dana imali neke prepirke pa se autorica ovog teksta osjecala lose, sta god da se dogodilo, a o tom necu ovdje, bilo je iskljucivo osobne prirode i nije imalo nista, ali bas nista s njenom nacionalnosti, to je bilo nesto izmedju mene i nje... bili smo u cavtatu onda, a to je onako gradic na moru, za koji mogu reci da je simpatican, setnice, more, jahte, nista ono da padnes od zadivljenosti, ali lijep... na povratku iz cavtata zelio sam autoricu ovog teksta odvesti na srdj... vec je bilo malo kasno, jer se spustala noc, ali sam mislio da je pogled na grad sa srdja nesto lijepo... zaista nisam ni u primisli zelio da se osjeca lose jer je eto to zaista bila strateska tocka u ratu, usput budi receno jedina obranjena tocka u ratu izvan samog grada... nakon sta smo se slikali tamo i razgledali malo, ja sam zelio otici u taj muzej, jer u njemu nisam bio prije... usli smo besplatno jer sam ja iz grada... za mene je taj muzej naravno bio potpuno drugaciji dozivljaj, ja sam gotovo proplakao gledajuci sve to, to mi je izgledalo kao jedan uzas koji sam dozivio sakupljen na hrpu... 90% teksta koji je tamo postavljen tice se iskljucivo cinjenica o tome sta se dogadjalo tamo, dio je zaista govorio i o srpsko crnogorskoj agresiji, i to me cak zasmetalo, nije problem u tome sta se ja slazem s tim ili ne slazem, ali ovo treba biti muzej o dubrovniku... tamo je postavljena i televizija gdje se pustaju snimke bombardiranja dubrovnika, to je super, samo cini mi se da te snimke ne docaravaju sav jad kroz koji je dubrovnik prolazio... iz nekog razloga autoricu ovog teksta nisam pitao kako je dozivjela taj muzej jer sam iskreno bio previse pod dojmom svega toga... a ni ona meni nije zeljela reci nista, tako da smo samo nastavili... uputili smo se za zagreb... imao sam strasno veliku zelju da odemo u arboretum, botanicki vrt, koji su zapoceli jos pomorci donoseci sadnice

    ОдговориИзбриши
  7. biljaka iz svih krajeva svijeta gdje su trgovali, to je stvarno nesto impresivno, prekrasno, tamo se nalazi i ljetnikovac gucetic ako se ne varam, jedne vrlo bogate obitelji koja se tamo provodila pretpostavljam, tamo je i ribnjak i terasa sa pogledom na otoke, ali pojeo sam se ziv kad nismo mogli unutra jer se bas taj dan snimala serija "Igre Prijestolja" ili kako god da se kod vas zove... uglavnom tamo nismo usli... stali smo jos u slanome, cisto da popijemo kavu, nismo nista bas razgledali, predivno mjesto koje je bas ono stradalo puno u ratu, a onda ih zadesi i potres... i nastavili smo do zagreba... o zagrebu necu, tamo je autorica ovog teksta bila vec prije dvaput... zelio bi samo reci da sam se trudio uvijek da pokazem ono najbolje od hrvatske, istinski sam se trudio da se autorici ovog teksta hrvatska dopadne koliko je god moguce, nikad ali bas nikad se nista lose nije dogodilo autorici ovog teksta zato sta je srpkinja u hrvatskoj, nikad joj nitko nije rekao nesto lose, niti je uvrijedio (ja bi se prvi sramio da jeste), svi su uvijek bili ljubazni prema njoj... na kraju krajeva, ja sam hrvat, koji je odrastao u dubrovniku i koji je prosao rat, ja sam taj koji je omogucio da autorica ovog teksta dodje u hrvatsku, i da pise onda o hrvatskoj ovako... izostavio sam dio o zagrebu, kad smo obilazili i zagreb, i zumberak, i bili u samoboru i ne znam vise ni ja gdje sve ne... sve to je na kraju nebitno... ali eto ja sam taj "domacin", koji je usput bio u beogradu nekoliko puta, i vidio se tamo sa autoricom ovog teksta, i nikad nije nista lose rekao o beogradu, dapace... meni je beograd prekrasan grad, i uvijek se radujem kad idem tamo... tamo imam i prijatelje koje volim i osjecam se predivno kad sam tamo... a da imam neku zelju pricati lose, pa sastavio bi vec nesto... ali zar stvarno nije dosta toga sranja? eto toliko od mene...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Moj komentar je - bez komentara. Ostavljam Vam slobodu da i dalje pišete ovde šta god hoćete, kad god hoćete i koliko god hoćete, samo što više od mene neće biti nikakvog odgovora. Dakle, izvolite, slobodno...

      Nadam se da neću morati da uvodim opciju "odobrenja", a ako je uvedem (teoretska mogućnost), onda je to samo zbog čitalaca, ne zbog sebe. Ja znam šta je bilo i kako je bilo, s kim sam bila, kako sam se osećala... a ovaj komentar i osoba koja je bila tamo - nisu ista osoba. Otud Vam se i obraćam na Vi.

      Uostalom, Hrvatska nije zemlja u koju ću se vraćati, a osobe poput Vas su ono najopasnije što se tamo može zateći. Tolika "dobronamernost"... Čak i Daša Drndić, koja je onoliko pljuvala po Srbiji (i uglavnom bila u pravu, nažalost) i po Srbima (za šta je samo jednom bila u pravu, kad je pisala o svom ličnom iskustvu u Beogradu devedesetih - a bila je u pravu jer je pisala o tome kako se ona osećala), za Hrvatsku je rekla da je u ovom trenutku "isto što i Njemačka 1933". Ne bih išla toliko daleko, ali čitajući Vaš komentar, prvo su mi pale na pamet te njene reči.

      Kako god, mi smo se pozdravili. Uživajte!

      Избриши
  8. Poštovana.Ukoliko dopustite napisao bih svoje misljenje o vasem clanku.Inace posjetitelj sam vašeg bloga iz Hr i motiv moga komentara nisu vaši dojmovi i kritike o turističkoj ponudi,cijenama i ostalim manjkavostima turizma u Hr,s cime se potpuno slažem s vama,nego Vase politicki obojene impresije tijekom boravka u Hr.Pa cu krenuti redom kronologijim vaseg teksta.Kao prvo, ako želite upoznati povijest Dubrovnika morate iskljuciti vasu nacioanalnu polazišnu tocku za interpretaciju njegove povijesti.Dubrovcani svoj opstanak i prosperitet upravo duguju svom bezkompromisnom pragmatizmu a ne nacionalnom ili emotivnim mitovima koji bi ih vodili.U danasnje vrijeme bih ih mogli opisati kao hladne,snalazljive i možda pohlepne managere srednjvjekovnog Wall Streeta.Kao vojno inferiona drzavica u odnosu na drzave u svome okruzenju opstajali su zahvaljujuci diplomaciji,pomorstvu i trgovini.Dokaz njihove snalazljivosti su placanja Mlecanima,Ausro-UgarimaOsmanlijama,Nemanjicu i svim drugima za zaštitu,tj ogranicenu slobodu trgovine.Ono sto im je dodatno islo u prilog je da su te drzava vecinom bile u neprijateljskim odnosima, što je Dubrovniku donjelo status neutralnosti,(posredništva) kao dodadni benefit, a s druge strane veliki prihodi koji su ubirani od dubrovcana su tim državama bila bolja opcija od eventualnog zauzimanja Dubrovnika i gubitka prihoda.Prema tome, veza Dubrovnika i Nemanjica je postojala kao i sa mnogim drugim ali je puno znacajnija njihova veza s Mlečanima i Turcima,naravno s povijesnog gledišta a ne nacionalnog kao sto vi Dubrovacku povijest interpretirateOno sto je vama bitno je da li I.Gundulic,R.Boskovic hrvat,srbin ili eskim, svejedno nije bitno.Shvatite da oni nisu postali povijesne licnosti zbog svoje vjere ili nacionalnosti nego zbog svojih djela i svog doprinosa društvenoj zajednici u kojoj su zivjeli.To je njihova ostavstina na koju treba biti ponosan i cijeniti a ne njihova vjera ili nacionalnost.Doista nisam znao da je izraz Srbijanac uvrijedljiv izraz za Srbina iz Srbije.Vjerujte mi da nitko u Hrvatskoj tko kaže Srbijanac ili Srbijanka ne govori to s namjerom da nekoga uvrijedi niti mu je na pameti da bi to netko mogao smatrati pogrdnim nazivom.kad to kazemo jednostavno mislimo na geografsko područje odakledolazite,Vojvodjanin,Tirolac,Dalmatinac...,Razumijete?No, imajuci u vidu vasu lingvisticku primjedbu ja cu se ubuduce truditi ovaj izraz ne upotrebljavati.

    ОдговориИзбриши
  9. Sto se tice sahovnice (izvrstan turisticki branding) i šugamana (jedna od mnogih ostavština talijanskog jezika u Dalmaciji a ne izvorni dubrovacki sinonim za ručnik/peškir) zamjerate i mrzite Hrvatsku sto koristi identično obilježje kao u NDH.Na ovakvu trivijalno tumacenje sahovnice u prvi mah bih se složio s vama ali razumijevanje našeg državnog simbola je puno kompleksnije od vaseg tumacenja.Kao prvo ja se sramim sto je zlocinacki režim koristio i zlorabio to povijesno obilježje jer ga nije imao pravo koristit niti ga je zaslužio da ga koristi vec ga je koristio za vlastite interese a ne za interese onoga sto taj simbol predstavlja, Sahovsko polje ili šahovnica je simbol koji se koristio stoljecima prije NDH.Na koncu šahovnica je bila dio grba SR Hr u SFRJ.Medjutim vi u sahovnici vidite samo NDH a mi sve ono drugo sto za nas predstavlja taj grb.To je nesto sto nikada necete moci razumjeti i ne krivim vas za to.Ali pokusajte razumjeti da taj grb nadilazi zlocinacku NDH kao sto primjerice danasnja Deutschlandlied (njemacka himna) nadilazi Hitlera koji ju je zlorabio pak za svoje ideološke interese i politiku.Ali u redu NDH je nesto sto cete vi i pretpostavljam buduce generacije zauvijek imputirati nama hrvatima kao neizostavan argument za bilo koju temu ili raspraravu pa makar se radilo obicnom šugamanu ili vreci krumpira.Cak pobjedu i obranu toga prelijepog grada u kojem ste boravili od unistavanja povezujete sa jasenovackom i NDH tekovinom.E pa ako se mi po vasem misljenju moramo osjecati odgovornim za zlocine NDH-a, rodjeni puno godina poslije 2 svj. rata onda i vi prihvatite cinjenicu da je Hr i Dubrovnik bila izlozena srbijanskoj-crnogorskoj agresiji. Ne znam da li ima prikladniji naziv, mozda i ima, ali znam sigurno da nisu bili Šrumfovi. Medjutim mislim da vase ogorcenje nekim stvarima koje ste vidjeli i doživjeli u Hr i o kojima ste pisali ne proizilazi iz cinjenice da vi nekoga ne volite ili mrzite (sahovnica,muzej,itd), jednostavno niste takva osoba, nego mislite da je rezultat svega toga sto hrvati mrze vas, to je zapravo ono sto vas smeta a nemate odgovor na pitanje zasto.Nikada odgovor necete saznati jer ga ne zelite znati.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Dragi Anonimni, ovo je poslednji put da odgovaram na anonimne komentare, i moram to da najavim jer sam do sada to radila, pa da ne ispadne da ignorišem ono što ste napisali. Ne mora čak da bude potpisano ni vaše pravo ime, ostanite Anonimni, ali se bar na kraju komentara potpišite nekako.

      Dobro znam istoriju Dubrovnika, radila sam u Jugotursu i vrlo često odlazila u Dubrovnik dok smo svi živeli u zajedničkoj državi. U dva navrata, usled tehničkih problema, bila sam u ulozi lokalnog vodiča. Zato mi je i bilo zanimljivo da čujem ponovo kako to izgleda tehnički unapređenije. S obzirom na to da sam radila u turizmu, u rukama su mi bile stotine bedekera, uživo sam slušala hiljade lokalnih vodiča... i ovaj tekst nije dobar. Nisam sve čula, ali mi deluje skoro neverovatno da bi nekoliko punktova koje sam propustila moglo da izvadi stvar. Povremeni lirski momenti deluju i smešno. No, to nije teško popraviti jer Dubrovnik ima toliko bogatu istoriju, sigurno će se naći neko ko će je ispričati - bolje.

      Meni nije bitno što su Gundulić i ostali Srbi, niti su samo zbog toga postigli to što su postigli, ali mi je simptomatično što takav jedan podatak Hrvatima smeta. Od onih Hrvata kojima je to rečeno, samo jedna osoba je pitala: "Stvarno?", ostali su bili - uvređeni. Zašto? To je podatak iz biografije kao i svaki drugi, ali, eto, baš ovaj je - uvredljiv. Promislite malo - na kakav vas to zaključak navodi?

      Povodom odrednice Srbijanac - napomenuste da niste znali da ima negativnu konotaciju i da ćete odsad paziti da je ne koristite, a čim je sledeći put trebalo da pokažete kako to sprovodite, odnekud iskrsnu pridev - "srbijansko". Čak i u onom "muzeju", makar u naslovima, svuda stoji "srpski". Nemam nikakvu nameru da Hrvate vređam nazivajući ih Hrvaćanima, ali, ako je u redu biti Srbijanac, onda, rukovodeći se jednoobraznošću pravila, i vi ste - Hrvaćani. Ako važi za jednog, važi za sve. Ili su samo Srbi/Srbijanci izuzetak od pravila u vašoj gramatici? Nemac je, gde god da živi, uvek - Nemac, i Mađar, zamislite...

      Šahovnica u meni izaziva jezu i prva asocijacija upravo je NDH. Zločini koje je ona činila nikad nisu bili osuđeni, čak se i rehabilituju... i dozvolićete mi da se stresem kad vidim šahovnicu. Da je bar pod tom zastavom kasnije bilo nekih dobrih dela, nego... tako da je prva asocijacija potvrđena drugom... i tako redom. Ja nikoga ne mrzim, niti želim da mrzim, i upravo iz tog razloga mnogo mi je teško palo ponašanje i vlade i stanovništva povodom oslobađanja G. i M. (ne bih ni prezimena da im pomenem). Da sam Hrvatica, ili Hrvaćanka, bilo ni me sramota. Bilo bi mi lakše da su osuđeni jer bi to značilo da su pojedinci krivi, a ne ceo narod... Taj osećaj me ne napušta od novembra prošle godine, i zato što ne želim da me dotakne tolika negativnost, zato i odbijam da znam šta se dešava u "lijepoj vašoj".

      Niko vam ne imputira NDH, vi ne možete biti krivi za nešto što se dešavalo i pre nego što ste se rodili, ali je to zločin koji nije kažnjen, a u novijoj istoriji se ponovio. I - nikom ništa. Zar time sami sebi niste nametnuli to breme? Ili je jedan aršin za vas, a drugi za sve ostale?

      Избриши
    2. Ono što ste vi doživeli u Dubrovniku zaista je strašno i zaista je zločin. To niko ne spori. Ne mogu reći da mi je lakše zato što su oni koji su krivi kažnjeni za to, ali me teši saznanje da deci ne ostavljamo u nasleđe zataškavanje stvari, opravdavanje zločina... Svako ko je u moje ime radio ono što ja nikad ne bih uradila, neka bude kažnjen. To je ta bitna razlika između onih koji se nisu poistovetili s državom i onih koji opravdavaju sve, samo ako su to učinili "njihovi", pa makar bila reč i o najgnusnijim zlodelima.

      Ne, ja nemam problem s tim da me mrzite. Slobodno, osećajima se ne može upravljati po komandi. Ali nemojte tu mržnju nazivati drugim imenima i nemojte je predstavljati kao neminovnost. Kad bi bilo tako, trebalo bi da je mržnja okrenuta u drugom smeru. I nemojte misliti da ne znam zašto me mrzite. Ima dva razloga. Jedan je ličan, i samim tim, opravdan, a drugi je - sabiranje baba i žaba, očaj što crno ne može da se nazove belo...

      Volela bih da je bilo drugačije, ali posle posete "muzeju" gde su Zenge predstavljene kao mirotvorci i onoliko mržnje ispisane gde god je mogla da se umetne, nažalost shvatam da nije moglo biti drugačije. Zaista žalosno. Poslednje dve rečenice vašeg komentara to samo potvrđuju.

      Избриши