субота, 3. јун 2017.

Turbo

Oduvek sam imala sklonost ka neobičnim, skoro neverovatnim događajima. Ne da slušam o njima već da mi se dešavaju u stvarnom životu.

Daleke 1984. radila sam u alternativnom pozorištu i knjižari Magaza. Ljuba Tadić i Snežana Nikšić vodili su Magazu, ali sam nekako kontakt imala samo s Ljubom.

Te nedelje radila sam popodne. U ponedeljak rano ujutro, čim sam odvela decu u jasle i vrtić, krenem kod Elvire koja je tad stanovala na Petlovom brdu i imala mašinu za šivenje, sa hrpom materijala. Plan je bio da šijemo koliko možemo, vratim se kući da sve to ostavim i odem na posao. Međutim... Međutim, Sava je poplavila za to prepodne toliko da se nije moglo pored Ade, autobus je išao okolo-naokolo i naravno kroz neverovatnu gužvu, pa sam sa skoro sat vremena zakašnjenja, sa sve kesama kao neka švercerka, došla na posao.
Gleda me Ljuba, kaže:
- Pa, dobro, na šta ovo liči? Koliko to kasnite?
- Izvinjavam se. Znam da kasnim, ali poplava je oko Ade i Sajma, nisam mogla da se vratim s Petlovog brda na vreme. Putovala sam više od tri sata.
- Kakva poplava? O čemu to pričate?
Gleda me prilično namrgođeno.

Sutradan dolazim na vreme na posao, a Ljuba će:
- Miljo, dušo, izvinite. Gledao sam vesti, čitao novine, stvarno juče bila - poplava. Bože, kakav užas!

U sredu sam krenula na vreme na posao. Stanovali smo u Džordža Vašingtona, i išla sam tramvajem dvojkom do Kalemegdana, pa onda peške do Magaze u Knez Mihajlovoj. Idem ja tako tramvajem, i na krivini, kad je tramvaj skrenuo iz Dušanove u Parisku, maltene stigao do stanice na Kalemegdanu, jedinica ispred nas se - prevrne. Haos! Mi svi izađemo iz dvojke, počnemo da pomažemo ljudima da se iskobeljaju iz tramvaja, neki vrište... Ostanem ja tu s jednom ženom koja je očigledno bila u šoku i s malim mlazom krvi koji joj curi po licu, neznano iz koje povrede na glavi. Pridržavam je, smirujem, vidim da će pasti. Dolazi Hitna pomoć, ali ona nije prioritet. Ostala sam uz nju dok je nisam predala lekaru u ruke.
Žurim na posao, opet kasnim skoro sat vremena, opet Ljuba:
- Pa, dobro, na šta ovo liči? Koliko to kasnite?
- Izvinjavam se. Znam da kasnim, ali tramvaj ispred mog se prevrnuo.
- Kakav tramvaj, kakvo prevrtanje? O čemu to pričate?
Opet me gleda prilično namrgođeno, ali i kao da mu se glava pretvorila u jedan veliki upitnik.

Sutradan dolazim na vreme na posao, a Ljuba će:
- Miljo, dušo, izvinite. Gledao sam vesti, čitao novine, stvarno se juče tramvaj - prevrnuo. Bože, kakav užas!

U petak opet kasnim, opet skoro sat vremena. Opet Ljuba:
- Pa, dobro, na šta ovo liči? Koliko to kasnite?
- Izvinjavam se. Znam da kasnim, ali...
Taman ja da ispričam još jednu neverovatnu epizodu iz svog života, a Ljuba me prekida, sav usplahiren:
- Uopšte me ne zanima, nisam radoznao! I verujem Vam, sve Vam verujem! Unapred!
Ovaj put me gleda skoro uplašeno, a glava mu izgleda kao ogroman upitnik.

Pod pretnjom smrću ne bih mogla da se setim šta se desilo tog petka. Ali da je bilo nešto neobično, skoro neverovatno i svakako dramatično - to je sigurno.

Otprilike kao te nedelje odigravali su se događaji i poslednjih desetak dana. Prvo me je na pešačkom prelazu udario ni manje ni više nego - kamion, i to ogroman, točak mu je visine skoro do mog ramena, pa sam tako sva sluđena otišla za Kragujevac, pa tamo u Hitnu, oni me poslali u Urgentni, tu mi stavili kragnu, dodatno mi ukrali i telefon...

Krađa telefona je tragikomična. Kradljivac lepo stavio svoju fotku na viber. On je - ja. Na svu sreću, bio je genijalno glup jer sam na sve mreže i glasila postavila tu njegovu fotku, pa su se javili silni ljudi koji su ga prepoznali. Uz pomoć drugarice brže smo ga locirale nego policija.

Pisali mi ljudi: Šta te briga za telefon, kupićeš novi; ma, jebeš telefon; da l' je moguće da ganjaš telefon, a udario te kamion; batali telefon, ima važnijih stvari...

Nije što sam telefon tek počela da otplaćujem, već što mi je u telefonu - sve! Namestila sam i sve tri imejl-adrese, bez lozinke, da ne gubim vreme... Divota! Kad sam došla kući, ja na komp, a tamo - nema nijednog mejla od 4. maja. Kao da punih 15 dana nisam primila nijedan mejl, a na dnevnom nivou dobijem oko dvadesetak u proseku. Ko mi je pisao, pisao je, ja o tome pojma nemam. Koliko je to važno za posao ne treba ni pričati.

A ovaj bliski susret s kamionom, to ću tek videti šta će se dešavati. Naravno, očekujem neke dogodovštine dostojne Riplija. Kako i ne bih kad mi se život odvija turbo tempom.

Inače, prijatelji me već deru od zajebancije - malo te udario kamion, ali dobro, ništa mu ne fali.

3 коментара:

  1. Pa dobro, našla si ga, ali... šta je bilo dalje...

    ОдговориИзбриши
  2. Samo pozitivno! Nekad se misli umeju materijalizovati. S tobom ne teba izgleda ni na pijacu ići. Imaću to u vidu. A u Ivanjicu svakako. Samo dok nas pozovu

    ОдговориИзбриши